``Plakala sam, jer nas na granici nisu pustili da dostavimo humanitarnu pomoć``!

Draga redakcijo,

željela bih samo, ako imate volju, da napišete koju riječ uvezi ovog slučaja u vašim novinama, da sav narod sazna kako je teško pomoći našem ugroženom narodu. Da nije do toga da mi nećemo, već je do puta koji mi moramo preći da bi došli do našeg zajedničkog cilja - da POMOGNEMO! 

Ja Andrea G. (24), moj otac Radomir Ć. (44) i moja kuma Željka B. (27) smo krenuli iz Austrije u BIH sa Humanitarnom Pomoć koja je mogla u našem slučaju stati u vozilo od mog oca - mali VW Bus ispod 3,5 tone.  

Odmah na samom početku želimo da kažemo da se ne radi o ličnim nesporazumima sa pojedinim vladajućim kategorijama u BIH, nego o ponašanju pojedinih pripadnika carinske Službe Bosne i Hercegovine, u konkretom slučaju granični Prelaz Stara Gradiška.  

Kao i mnogi drugi prijatelji i poznanici krenuli smo i mi sa prikupljenom pomoć  - većinom hrana i stredstva za higijenu za bebe (pempas, vlažne maramice, teglice i mlijeko u prahu) - u pravcu BIH. Jedini cilj nam je bio da koliko - toliko pomognemo našem ugroženom narodu, nežaleci sebe i svoje slobodno vrijeme. Uz MAKSIMALNU podržku putnih službi AUSTRIJE, SLOVENIJE I HRVATSKE ubrzo smo bili na graničnom prelazu Stara Gradiška, radujući se da ćemo u narednih nekoliko sati moći da predamo i podjelimo pomoć koju smo nosili. Prije toga bi htjeli reći da smo na granični prelaz stigli oko ponoći.   

Na pitanje carinskog radnika šta prevozimo, odgovorili smo ponosno da vozimo humanitarnu pomoć za ugroženi narod.   

I TO JE BILA NAŠA GREŠKA!!

Zaposleni carinski radnik je oduzeo pasoš moga oca koji je bio vozač sa riječima - ``Ovo je Bosna, ovo nije jednostavna država``. Te riječi su nam se urezale u srce. Nakon što smo ostavili vozilo sa strane misleći da se čovjek šali, pošto nismo ništa pogriješili, carinski radnik je objasnio mom ocu (jer ga je moj tata upitao kako da dođe opet do svoga pasoša) da mora da ide na Terminal i da odradi čitavu carinsku proceduru. Unatoč što smo imali potvrde od potrebnih institucija odakle i gdje je roba upućena, i pored cijele papirologije što smo mu pokazali da mu dokažemo da je to samo pomoć da nema ništa drugo, i pored moje molbe da bar pogleda šta vozimo...   Ne mogu reći da je čovjek, JER NIJE, ali taj carinski radnik ni ujednom trenu nije pogledao u auto, nego je on za sebe odlučio da nam hoće otežati našu situaciju.   

Kad sam čula da on to ozbiljno misli počela sam od muke plakati - jer nisam mogla da shvatim kako može biti tako drzak prema nama, nismo išli zlonamjerno. Pokušali smo mu kroz suze objasniti da je to samo hrana za bebe  (lično stvari dječije flašice, dudice, hrana, peškiri i dekice). Njega to nije zanimalo i samo nam je objasnio da to ništa ne vrijedi i da se kompletna roba mora ocariniti.   

Na pitanje naše gdje i kako se to radi (pošto nismo nikada bili na Terminalu) carinik je pokazao rukom u neodređenom pravcu i rekao - tamo imate 52 špedicije, neko će vas već primiti... Potom se okrenuo i za njega je naš slučaj bio završen. Tako da smo odustali moliti njega i njegove kolege i krenuli prema Terminalu za kamionom.

Kada smo došli na carinski Terminal pokušali smo pronaći špediciju koja bi bila voljna da nam objasni kojim putem dalje da krenemo. Nažalost ni tu nismo naišli na razumijevanje. Jedino što smo u tom trenutku osjetili je bilo odbijanje i želja da nas se što prije riješe. Nakon nekoliko uzaludnih pokušaja morali smo se pomiriti sa činjenicom da ćemo noć provesti na carinskom Terminalu u autu. Jedino što su nam jos usput rekli da špedicija koja je zadužena za humanitarnu pomoć počinje sa radom tek ujutro u 8 sati...

...Jutro 8 sati neizvjesnosti šta će se dalje dogoditi..

Kada smo konačno dočekali odgovornog gospodina, nadajući se pozitivnim rješenjem dočekalo nas je iduće neugodno iskustvo: dotični gospodin je rekao da naš predmet ne može primiti zbog toga što moraju položiti financijsku garanciju, koju oni od velike Vlade BIH nisu dobili za već obrađenih preko 20 predmeta.  

I tako je počeo naš dan hodajući od biroa do biroa, od vrata do vrata, pitajući i moleći da se neko primi našeg slučaja. Nakon 7 pitanih špedicija stajali smo pored našeg auta razočarani i ne znajući šta i kako dalje. Iz puke očajnosti pokušali smo naći savjet kod naših poznanika zaposlenih u državnim službama. Nakon 2 sata čekanja i telefoniranja je napokon jedna od špedicija (nakon intervencije) bila spremna da preuzme naš slučaj.

Nakon detaljnog popisa robe koji smo morali položiti, nakon posjete sanitarnog inspektora, nakon posjete i veterinarske službe konačno je naš slučaj predan Carinskoj Službi. Ta gospoda je samo trebala da popiše 2 lista Formata A4 - strašan zadatak!!

Negdje oko 17:30 sati smo dobili tu toliko očekivanu dozvolu da uđemo u NAŠU !!!VOLJENU!!! ZEMLJU da podijelimo pomoć - ne da nešto !UKRADEMO! ili nekome da oduzmemo!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Ne možemo vam opisati koji je to osjećaj bio - zagrlili smo tu djevojku koja nam je donijela taj list i preplakali smo cijeli put od Gradiške do Doboja. Toliko sam razočarana od ponašanja našeg naroda da sam se istog dana i odrekla moje voljene Bosne - gdje sam uvijek sa  tako puno ljubavi išla. Taj dan sam postala prava austrijska državljanka zahvaljujući velikoj Vladi BIH. Maštala sam o tome kako ću svoju djecu dovoditi u ovu divnu zemlju, ali nažalost sada ne vidim nikakav razlog jer u toj zemlji nisi više čovjek. Gledaju te svi kao da si stranac koji nikad nije pripadao tom narodu.. kao da nismo svoji.. tu nema nimalo ljudskosti više.    

Gledali smo toliko hladnih očiju od toliko osoba taj dan, naše oči pune suza i moleći i preklinjući da bi bilo gdje našli barem malo humanosti. Ne bi ja ovo pisala, da je to bila samo jedna osoba, nego je me taj vikend razočarala čitava Bosna i Hercegovina.   

Dragi naši prijatelji - ovim želimo da vam poručimo ukoliko želite da pomognete našem ugroženom narodu DOBRO se raspitajte kako i na koji način, koja vam je dokumentacija potrebna jer cijenjena gospoda carinci i velika Vlada BIH stalno izmišljaju neka nova pravila kako bi dovoz pomoći što bolje otežali.  

Njima nije važno ko je ugrožen, da li je neko u opasnosti ili ne, koliko truda mi moramo uložiti da bismo pomogli...njima je samo važno da pokažu svoju moć i drskost i iživljavaju se nad ljudima koje žele pomoć..to je utisak i uspomena koja nam je ostala od toga vikenda!

Nažalost našem narodu još nije jasno, pored svih katastrofa koje nas pogađaju, kako treba da se ponašaju da bi bio čovjek. Kako da budemo ljudi spremni na pomoć kad smo okruženi moćnicima koji se iživljavaju na svom narodu?!?!?!?!?!

Mi smo pored svih poteškoća naš cilj ostvarili. Našli smo narod koji su bili spremni da prime upućenu robu i sretni da to mogu uručiti onima koji to željno isčekuju. Toliko o našoj avanturi, puno pozdrav velikoj Vladi BIH i Carinskoj Službi Stara Gradiska!

I pored svega zahvaljujemo se pojedinima koji su nam pomogli i koji će se vjerovatno prepoznati u ovoj priči, a i vama draga redakcijo puno pozdrava i zahvalnosti na podršci.

NAPOMENA: Sve izjave sagovornika u tekstu ne odražavaju stav autora teksta niti portala Ekskluziva.ba.

ekskluziva.ba