Deset godina od Džekinog debija za Zmajeve i početka fudbalske groznice u BiH!

Manje klikova, manji broj prodanih novina, manje novca od UEFA-e i FIFA-e, manje sponzora, manje reklama, samim tim manji interes, a veća monotonija. Neki kažu MasterCard, a mi kažemo: ``Za sve ostalo tu je Edin Džeko``.

Ne mogu pronaći nekog sportistu, nijednu javnu ličnost, koja se toliko trudila gledati samo svoja posla, a da su joj drugi toliko obilazili ``oko kuće``. Nijednu osobu kojom se toliko puta ljubomorno, zavidno i očajno brisao pod pa onda besramno uzimale mrvice sa slavljeničke torte. Nikoga ko je tako hrabro, samouvjereno i nepokolebljivo ``furao sredinom`` znajući da ima nešto u onom ``Bog te čuva, ti pazi ljude pa šta bude, neka bude``. A bilo je svega. I još nije kraj.

Čovjek koji je Njemačku napustio kao najskuplje prodat igrač u historiji njemačkog fudbala - biti najskuplje prodat proizvod iz Njemačke impozantan je uspjeh pa taman da ste žmigavac, a ne fudbaler – promijenio je historiju svakog kluba u kojem je igrao.

Iz Teplica je otišao kao najskuplji igrač u historiji kluba, u Wolfsburgu je postao najbolji strijelac historije kluba u Bundesligi, Manchester Cityju je nagovijestio preokret protiv QPR-a u pobjedi koja je donijela titulu i napustio ga je kao najtrofejniji napadač nebeskoplavih u eri Premiershipa, Željezničar je od njegovih transfera zaradio više nego igranjem u Evropi, a u Romi je oborio rekord po broju postignutih golova u jednoj sezoni ostavivši iza sebe Francesca Tottija i Gabriela Omara Batistutu. Da, čovjek koji mijenja historiju. Rekorder ili ``džekorder``, kako hoćete.

A sve je to malo u odnosu na ono što je 31-godišnji napadač donio Bosni i Hercegovini. Pobijedio je ratno djetinjstvo, pobijedio je kabadahiju što mu dovikuje da je kloc, pobijedio je pakao Premijer lige i oskudnu drugu ligu Češke pa je obukao dres voljene zemlje i ``davao batine`` Turskoj, Belgiji, Grčkoj, Rumuniji, Francuskoj, da ne nabrajamo sve ostale. Najkraće rečeno, 84 nastupa, rekordnih 50 golova postignutih protiv 26 različitih reprezentacija.

Izrastao je u lokomotivu koja nas je odvela u dva baraža za Evropsko i Svjetsko prvenstvo pa nas onda lansirala na prvo mjesto kvalifikacijske grupe i odvezla do Mundijala u Brazilu, do Maracane, Argentine i Messija. I nije bio ofsajd protiv Nigerije. Zna Džeko, on je i zabio taj gol. Trebao je to biti gol za otvaranje vrata osmine finala. Neću dalje, zaplakat će neko.

Kad je prije tačno 10 godina na Koševu, 2. juna 2007. godine zaigrao u tandemu sa Zlatanom Muslimovićem, ispred Zvjezdana Misimovića – o vremena, o običaji – krenuvši po prve minute u dresu reprezentacije Bosne i Hercegovine, niko nije znao da će taj 192 cm visok napadač ovu zemlju okrenuti naopačke. Da će nas uvesti u fudbalsku groznicu koja i danas traje i koja će, najviše zahvaljujući njemu, još dugo trajati.

U tom meču 6. kola grupe C kvalifikacija za Evropsko prvenstvo, u tom nastupu otpisane reprezentacije koju je vodio korumpirani savez zbog kojeg su na tribinama redovno gorjele baklje i za koji su odbile igrati najveće zvijezde, rađala se najveća zvijezda bh. fudbala. U sudijskoj nadoknadi prvog poluvremena Džeko je rastegao mrežu turskog gola i ubio pauka na desnim rašljama izjednačivši na 2:2. Na kraju je Adnan Čustović zaključio priču i stavio tačku na senzaciju pogotkom za 3:2.

Do kraja tih kvalifikacija upisali smo jednu pobjedu, onu protiv Malte u sedmom kolu, i pet poraza. Značilo je to da ćemo grupu okončati na četvrtom mjestu i da ćemo u kvalifikacije za Mundijal 2010. godine ući iz četvrtog jakosnog šešira. 

Zbog Edina Džeke, a tu prava priča i počinje, bio je to posljednji put da sa tako niske grane počinjemo utrku za veliko takmičenje. Valjda je jasno koliko je taj podatak važan.

Kvalifikacije za Mundijal 2010. godine okončao je na drugom mjestu liste najboljih strijelaca. Imao je devet golova, kao i Wayne Rooney iz Engleske, a ispred je bio samo Grk Teofanis Gekas. Ali, Gekas i Rooney su tada igrali protiv Švicarske, Latvije, Izraela, Luksemburga i Moldavije, odnosno protiv Hrvatske, Ukrajine, Bjelorusije, Kazahstana i Andore. Džeko je rešetao mreže Belgije, Turske, Španije, Estonije i Armenije.

Baš ono rešetanje Belgije, prvo na Cristal Areni u Genku, kada je postao Dijamant, a onda i na Bilinom Polju, ostat će možda i najveća prekretnica u historiji ove reprezentacije. Tih šest bodova iz dva meča protiv Belgije u kojima je Džeko postigao tri od ukupno šest naših golova, prelomili su kvalifikacije, smjestili nas na drugo mjesto i odveli u prvi baraž. Kasnije smo se nastanili u treći jakosni šešir i sve je bilo lakše.

Da, bilo je lakše, a bez Džeke bi skoro sigurno bilo nemoguće. Ali, za njega je sve ovo nedovoljno. On neće stati. Jasno je kao dan. Pa i ako ga opet nekad pokušamo udariti nisko, kao onda u Austriji kad nas je rušio Egipat, malo prije nego ćemo poletjeti za Brazil. Džeko svakako ide dalje i samo pokazuje kakav je njegov karakter i kakav karakter imaju neki drugi ljudi. Valjda će i oni postati bolji, gledati svoja posla, skinuti maske...

Bitno je da on nema masku. I da ne staje iako se puno puta pričalo kako nestaje.

Kad smo već kod ``maski`` i ``niskih udaraca``. Čudno je to. Jer, sve smo Edinove uspjehe pripojili sebi. Sve neuspjehe ostavili smo samo njemu. A i jedno i drugo je zavisilo samo od njega. Da se nas i ovu zemlju pitalo... On će, ipak, opet tražiti novu pobjedu i donositi novu radost. Za sve.

On će takav, najbolji kojeg smo imali, opet srušiti protivnika, zabiti gol za sebe, za porodicu, za tri boda, ali i za gluhonijeme osobe, oboljelu djecu, za san onih kojima se život nije naklonio. 

Čeka ga Grčka koju želi kazniti za ``negostoprimstvo``, čeka ga Belgija kojoj ima još mnogo toga reći. I čeka ga još barem jedno ljeto na velikoj sceni, s kapitenskom trakom na ruci i grbom ponosne zemlje Bosne i Hercegovine. Neka bude već ljeto 2018., neka bude Rusija, na čiju su travu mnogi ``imperatori`` silom željeli kročiti, ali bezuspješno. Džeko bi to mogao, jer on je ``voda koja ne lomi kamen silom, nego stalnim kapanjem``.

Izvor: Klix.ba/ekskluziva.ba