FIAT 500 i susret koji nije za dijabetičare!

Zagreb, subota, predivno plavo nebo grijano suncem i hrpetina ukrašenih travnatih površina koje zajedno s cvijećem ukrašavaju prilaz muzeju Mimara.

Super opis za neki dan muzeja ili neku sličnu manifestaciju. No u ovom slučaju nije riječ o nečem takvom, već o susretu nekolicine vlasnika Fiata 500 – jednog od najpoznatijih automobila svih vremena, čiji su primjerci ukrašavali prostor ispred stepenica glavnog ulaza u muzej, te kojom je njih nekolicina htjela proslaviti šezdeseti rođendan ovog malenog i preslatkog autića.

Povijesna lekcija:

Fiat 500, Cinquecento, odnosno „Nuova 500“ svoj je životni vijek započeo krajem pedesetih godina prošlog stoljeća. Od 1957. do 1970. godine ih je proizvedeno i prodano nekih 3,900,000 primjeraka (da, dobro ste pročitali – skoro četiri milijuna), a tijekom godina proizvodnje ih se na cesti moglo vidjeti u nekoliko različitih varijacija na temu oblika karoserije.

No Fiat 500 je usprkos legendi koju je sam za sebe skrojio u našim krajevima ipak možda najpoznatiji zbog ultra-popularnog „Fiće“, odnosno Zastave 750, koja je svojevrsni derivat ovog malenog talijanskog gradskog automobila, pa stoga vjerujem da ovaj automobil i ne treba dalje secirati kroz povijest.

Recimo samo da je Dante Giacosa odradio savršen posao i dizajnirao jedan od apsolutno bezvremenskih i vječno preslatkih automobila na koje se i u današnje vrijeme mnogi raznježe – pogotovo kada ih je na istom mjestu i u isto vrijeme veći broj.

Uglavnom, tako je bilo i u subotu.

Poziv nam je upućen od strane g. Marka Brnčića – inače velikog entuzijasta prema ovom malenom automobilu, te vlasnika prelijepog primjerka polakiranog u plavo-zelenu boju (ili zeleno-plavu – ovisno s koje strane spektra volite započinjati opis). Rečeno nam je kako nije riječ o velikom skupu bilo kakvog megalomanskog karaktera, već jednostavno o susretu ekipe koja ove malene autiće posjeduje i voli, te s kojom je ugodno sjesti i popiti macchiato.

Sam plan i program ovog susreta također nije imao nikakva megalomanska obilježja, te ni u jednom momentu nije bilo riječi o susretu koji bi se najavljivao na sva zvona, da bi na kraju rezultirao tek ovećom vatrogasnom zabavom s tek nazivnom tematikom automobila. Znate onakve kakve se u našim krajevima od strane raznoraznih „entuzijasta“ i „organizatora“ često odvijaju po parkinzima shopping-centara i sličnim lokacijama, te na kojima je izuzev nagrada u obliku pehara i medalja za ustajanje ujutro entuzijazam mjerljiv tek količinom popijenog alkohola, te „turiranjem“ automobila u „blokadu“.

E pa ovdje to nije bio slučaj – baš kako i priliči ljudima koji svoje automobile stvarno vole, umjesto da se samo takvima pretvaraju.

Plan i program praktički da i nije postojao, već se ekipa jednostavno dogovorila i došla pred muzej Mimara u devet sati ujutro. Parkirali su se u jedan uredan red, izvadili foto-aparate i jednostavno uživali u momentu, pa ni s moje strane nije bilo ništa drugačije.

Naravno da uz neizostavno poziranje kraj automobila nisu izostale ni priče o preradama, doradama, popravcima i dijelovima, ali upravo u tome i jest poanta ovakvih druženja – sresti i upoznati istomišljenike s kojima je moguće podijeliti iskustva i na pozitivan način izgraditi jedan mali svijet koji se sastoji od ljudi kojima je zajednički interes važniji od bilo čega drugog.

Stoga moram priznati da mi je zapravo žao što se na ovom mini-susretu nije našao još pokoji medij vezan uz svijet automobila, jer se g. Brnčić potrudio na velik broj adresa poslati poziv.

No odaziva nažalost nije bilo, jer današnji mediji očito ovakve automobile i njihove vlasnike ne smatraju bitnim faktorima, već ih eventualno tu i tamo spomenu kada im je to „strateški“ važno zbog marketinga.

Uglavnom, nakon upijanja informacija i okidanja fotografija u ugodnoj atmosferi obasjanoj suncem, stvorila se mini-kolona, koja je za cilj imala zajednički odlazak u „đir“ po gradu, da bi u poslijepodnevnim satima sve skupa završilo uz pizzu na terasi ispod talijanske zastave (lokacija poznata redakciji op.a.).

Reklo bi se „ništa posebno“, ali u tome i jest poanta ovakvih druženja, jer naglasak nikako nije na samo-promociji, već na uživanju u razmjeni iskustava s ljudima koji imaju zajednički interes i ljubav prema automobilima – u ovom slučaju prema Fiatu 500.

Stoga g. Brnčić zajedno s ostatkom ekipe ne vidi bitnim faktorom osnivanje nekakvog kluba, foruma i slično, jer se i putem telefona i društvenih mreža jedan ovakav mini-skup uvijek može organizirati. Samo i dalje ostaje gorak okus u ustima zbog medija koji ovakve inicijative ne podržavaju, te u njima ne vide nešto lijepo, zanimljivo i toplo.

Što se pak mene tiče, moram priznati da mi je bilo drago biti dijelom ovog mini-okupljanja. I to ne samo zato što sam kao urednik portala i dio redakcije bio pozvan, već i zbog toga što ovakve inicijative i druženja smatram jednim od najljepših dijelova priče o svijetu automobila.

…a uz to ne želim skrivati ni iznimne afinitete prema ovom malenom i preslatkom Fiatovom čudovištu koje još od pedesetih godina prošlog stoljeća prkosi vremenu i trendovima koje svijet automobila iz godine u godinu donosi.

Stoga se još jednom zahvaljujem na pozivu i nadam se da će ovakvih mini-manifestacija ubuduće biti više, jer su samim svojim održavanjem zanimljivi i lijepi podsjetnici na vremena kada su automobili imali „dušu“.

Izvor: Automobili.hr