x

Glumac Vladan Čalija objavio knjigu koju je posvetio velikoj Ružici Sokić!

Prenosimo Vam kolumnu glumca Vladana Čalije koji je objavio knjigu koju je posvetio Ružici Sokić!

Bilo je to ovako: Ta, za mene, mnogo ružna 2013. godina, donijela mi je mnogo neprijatnih trenutaka.

 

Decembra, 19. 2013. godine stigla je vijest da je srce velike srpske glumice Ružice Sokić prestalo da kuca. Isprva u to nisam mogao da povjerujem. Bio sma mnogo tužan, nesrećan i depresivan zbog njenog odlaska. Htio sam tada da odem u Beograd ne bih li je upoznao, ali nažalost, njena bolest je bila jača.

 

Nisam znao da je toliko bolesna. Još sebi ne mogu da oprostim što nisam otišao da je vidim. Da nije bilo Ružice, ko zna da li bih ja ikada upisao školu glume i upoznao ljude iz tog svijeta… Ne znam više ni sam. Imam osjećaj kao da me ona gura u svijet glume, da mi otvara sve puteve, jer je ona moja zvijezda vodilja. Plašio sma se da ne bud ezaboravljena, ali Ružicu zaboraviti nije moguće.

 

Pročitao sam njenu knjigu “Strast za letenjem” i odmah mi se dopala. Ja sam već kod učiteljice dobijao odlične ocjene iz pismenih radova, tako da je to bilo odlučujuće da počnem pisati knjigu. Istina, nikada nisam planirao da ću napisati knjidu, da ću uploviti u spisateljske vode, latiti se olovke, ali to se voljom sudbine, ipak dogodilo.

 

Pojačavala mi se želja za pisanjem i tvrdim da sam pišući stranice svog dnevnika spasio svoje biće. Ova knjiga je, zapravo, jedna vrsta dnevnika satkana od uspona i padova, životni, ljubavnih i glumačkih. Takođe, ova knjiga je i maž velikoj Ružici Sokić. Napisan je s ljubavlju, i to je po mom skromnom mišljenju i najvažnije.

 

Naslov knjige je “U svijetu čuda”. Zašto baš taj naslov? E, pa, za mene je život čudi i sve što mi se dešava je tako. Sudbina se sa mnom poigrala. Naime, ja sam cijelu godinu plakao za Ružicom i odlučio sam da odem na njen grob. Tada sam upoznao i njenog supruga Mikija. U šali mi sada kažem: “Ja sam mislio da si ti neki je*ivetar.” Svi se tome smijemo. No, da ispričam dalje.

 

Znači, tako smo se upoznali, mojim prvim dolaskom u Beograd. Od tada počinje naše druženje. Često smo se čuli telefonom, često sma kod njega odlazio i zapisivao sve ono što mi je rekao. Nagovarao me je i da upišem glumačku školu. Ja ga poslušam i prođem. To je za mene sudbina. “Ko ima želju, ima i snagu, jer je želja ogromna snaga”, govorila svojevremeno Ruža.

 

Naravno, sada mi mnogi to osporavaju, koji mi zavide, koji su na mene ljubomorni… ali ja, da vam kažem – postoji kuriozitet – sve što sam poželio s ljubavlju meni se ispunilo. Neki kažu da sma rođeni glumac, neki da nemam pojma… Imam 7 godina. Pohađam Glumačku školu “Prvi koraci” u Beogradu u klasi, sada nažalost, preminulog Mande, a njegovu klasu je preuzeo Glogovac. Moram da kažem da je Manda bio veoma velika ličnost u svakom smislu, topla duša… Ostavio mi je u amanet nadimak “vječno zaljubljeni…”

 

Ja, možda ste već odgonetnuli, obožavam glumce. Moja draga Rada Đuričin mi je jednom u Ateljeu 22 rekla: “Vladane, ja znam da si ti zaljubljen u glumce.” Kažem joj: “Jesam, Rado, u glumice, u glumce nisam niti planiram.” Mnogo volim Daru Čalenić, Vladu Petrića koji je bio professor Ružici. Rekao mi je da imam filmsko lice koje kamera voli. Bio sam presrećan. Zaljubljen sam u glumu.

 

Često me pitaju; “Šta je za tebe gluma?”, a ja s ljubavlju odgovaram: “Gluma je moj život” “Što?”, nastavili bi. “Zato što je gluma slična životu, čas sreća i nesreća, čas ljubav i mržnja, nekada prijatelj, a nekada neprijatelj”, dovršavam. Opredijeljen sam da odem u glumce! Prvi sponzor mi je bio professor Nenad Laćić Iibrza pošta „ЕuroExpress.” Veliku podršku sam dobio od Ružinog Mikija, i Jamine koja me je uvijek, kada bi došao kod Mikija dočekala sa osmijehom, sokom, kolačima i lijepom riječju, divne Milice Kralj koje je pisala i predgovor, Ateljea 22, Porodice Bate Živojinovića… Prva promocija je planirana u Beogradu, ali ne znamo tačan datum.

 

Dio iz knjige:

 

“Moja Ružo, evo već su dvije i po godine odkako više nisi sa nama. Ali, u mnogima i danas živiš. I u meni. Šta da ti kažem? Mogu samo da ti kažem da nije lako, ali život ide dalje, ne staje ni sekund, ali sjećanja, sjećanja na tebe Ii dalje bude emocije. Emocije, emocije! Bila si jaka, jača od nas i danas, uprkos što si bila zarobljena, u tijelu ptice, što si im zavidjela jer su slobodne, zbog toga što si željela da poletiš, ali nažalost, nisu uspjela, jer nisi imala krila, tvoja krila su bila slomljena. Sada si dobila krila, pa si zato poletjela ka konačnom boravištu, ka zvijezdama za koje si se uvijek hvatala…”

(Vladan Čalija)

KOMENTARI
0

Morate biti registrovani i prijavljeni kako biste komentarisali sadržaj.