x

HUMORESKA: ZIKA

Piše: Emir Dervišefendić

Gledo sam sinoć neku dosadnu tekmu i negdje oko sredine drugog poluvremena ja lijepo ukunjam. Da me ne bi budila, supruga me samo prekrila čaršafom i otišla na počinak. Ne znam koliko je moglo biti sati, onako kroz san začujem neko zujanje. 

Hasli je komarac, rekoh, inače, u zadnje vrijeme su pravo navalili. Sačekam malo, a onda skočim i upalim stonu lampu. Pogledam, lijevo od jastuka na kojem sam ležao, na zidu stoji povelik komarac. Čudan, brate, ni nalik na ove naše, domaće. Gledam ja njega, gleda on mene. Kontam čime da ga klepnem, lagano se sagnem i dohvatim papuču. Sve sam radio usporeno da ga ne prepadnem, da mi prika ne zbriše. I taman kad sam zamahno da ga za vijeke vijekova poravnam sa zidom, on progovori ljudskim glasom! Bosanskim jezikom! Zasto sam zabezeknuto buljeći u njega.

 

-Nećeš, valjda? – obrati mi se mališa sa zida.

-Šta koji k...., jel` to ti stvarno govoriš ili ja sanjam? – upitah nesvjestan da se obraćam komarcu.

-Naravno da govorim, šta se čudiš...

-Svašta za živa hadžije, rekoh, nego, koji li si ti? Domaći nisi, afrički, nilski...čekaj...kakvih ono još ima...kako se zoveš?

-Zijo. Al  me svugdje u svijetu zovu Zika. Pod tim nadimskom sam posto popularan.

-Zika ? Nemoj zajebavat!

 

-Najozbiljnije, svega mi. Moja sadašnja domovina je afrička prašuma, a u zadnje vrijeme haram Južnom Amerikom. Sad sam, eto, došo malo ovdje kod vas, a poslije ću posjetit Sjevernu Ameriku. Onda ću par sezona radit u Engleskoj, a zatim idem na duži boravak kod Rusa. Na Jadran ove sezone neću, prebukiran sam, a ima domaćih dovoljno. Inače, potičem s ovih prostora.

-Kako, sunce ti malo...?

 

-Moj dedo je ustvari iz ovih krajeva, ali je zbog toga što je još kao vrlo mlad bio stalno proganjan i zaprašivan, moro emigrirat, zbrisat  i onda otišo u Afriku. Tamo se priključio naprednom  pokretu komaraca i ubrzo posto glavni aktivista, operativac. On mi je puno pričo o vama.

-Ma nemoj mi reć! Ali, kakvo to još zujanje čujem?

-To je moja hanuma Zijada, za tebe i raju Zikita, eto ti je s druge strane na zidu...radimo u paru.

-Čuj,u paru. A kako to?

 

-Lijepo, dok ti ja obradjujem nos, ona ti s druge strane skače za vrat!

-Plaho, nema šta. A kako ti se ono zove hanuma? Zijada, je li? Fina mala Zijada. Zijadema ......lutka mala...

-Jes, i ja vala kažem...

-Dobro, Zika moj dobri, nego, recider  ti meni, šta ćemo sada?

 

-Spusti  tu papuču, mi moramo  brisat jer ovdje njušim užasnu opasnost!

-Kakvu ?

-Ne vidiš ti baš ništa? – uspio je još izdeklamovat, a onda skočit na moj nos. Tu mu se pridružila i hanuma Zikita..

 

Onda osjetim strahovit udarac nečim tvrdim po nosu, tako da sve sam zvijezde vidio. Iznad mene se svom svojom pojavom, koja je, moram priznat, u to gluho doba noći stravično izgledala, nadvila moja hanuma, sa ogromnom papučom u ruci.

-Šta  je ba? Što se mlatiš?- procvilih – šta ti je?

 

-Nemoj reć  da te nisam ukebala! Pošla se napit vode i u prolazu čujem kako joj tepaš. Sram te bilo, klipane stari! Znala sam ja da si ti pomalo šaren, a sada joj u snu dozivaš ime. Potpuno si se otkrio!  Slatka mala Zijada. Zijadema...lutka mala, a? Otkad to traje? Govori, nesrećo!

-Čekaj bona ne bila, nije ono što misliš da jeste, pokušah da objasnim, to su komarci, Zijo i Zijada, oni opasni...iz Afrike...

 

Dalje nisam uspio zucnut ni slova. I dok su dva nova poznanika, Zijo zvani Zika i hanuma mu Zijada u posljednji čas uspjeli zbrisat s mog nosa i izbjeć sigurnu pogibiju, mislim da su skontali da im je dosta ovih prostora i da su već na putu za Ameriku ili Rusiju, jedino šta sam još uspio vidjet bio je novi zamah papučom.

 

-Fina mala Zijada, Zijadema, je li, e evo ti sada! Daću ja tebi i Zijadu i Afriku! I jesi mi za Afrike! – divljala je moja hanuma iznad moje glave, držeću u ruci kožnu papuču spremnu na udarac.

 

Onda sam, ni kriv ni dužan, utonuo u ništavilo.

KOMENTARI
0

Morate biti registrovani i prijavljeni kako biste komentarisali sadržaj.