Honda i jedna užasna reklama!

Honda – proizvođač koji pod sloganom „The Power of Dreams“ već desetljećima na tržište plasira svoje automobile. Neki od njih su stvarno vrijedni divljenja i nastavljaju onu nekad opće poznatu filozofiju usmjerenu prema auto-entuzijastima i poimanju automobila koji nije tek prijevozno sredstvo.

U devedesetima, kada sam postao dovoljno star da shvaćam poantu oznaka V-TEC, uživam u pogledu na Prelude i divim se modelu NSX, Honda je predstavljala itekako zanimljivu alternativu bezličnim Golfovima i Kadettima kojih se nakon 1991. godine zbog povlastica i generalno prema njemačkim automobilima orijentiranim afinitetima domaćih ljudi u našim krajevima nakotilo mali milijun.

U ta je vremena uvijek bilo lijepo vidjeti neki Civic s oznakom 1.6-16 ili pak neki CR-X koji poput mini-formule juri po cesti. Također je bio gušt sjediti nedjeljom ispred televizora i blejati u crveno-bijele bolide koji su s Hondinim motorima konkurenciji itekako uzimali mjeru – pogotovo ako je za volanom bio legendarni Ayrton Senna. A onda su došle godine u sklopu kojih se i o slavnoj povijesti ove po mnogočemu posebne japanske marke naučilo sve i svašta, pa je tek tada dobivena kompletna slika Honde i onoga što je Honda od 1946. godine predstavljala u svijetu automobila.

Danas svega toga skoro pa i nema. Civic iz deves´prve stvar je prošlosti i na cesti se tek tu i tamo vidi neki respektabilan primjerak, dok je ostatak zapušten do beskraja ili pak “tjuniran” u “seljačina na kvadrat” stilu. Model CR-X je definitivno stvar prošlosti, jer ih je u našim krajevima velika većina još devedesetih godina prošlog stoljeća ovijena oko raznoraznih stupova diljem Hrvatske, dok je Prelude kod nas u današnje vrijeme najčešće moguće vidjeti tek na Instagramu.

NS-X je ionako uvijek bio pretjerano skup i izuzev jednog živućeg (i respektabilnog, kad smo već kod toga) primjerka u Rijeci ne znam postoji li više koji u našim krajevima, a da je uopće vrijedan spomena…a ukoliko neki i postoji, za pretpostaviti je kako je održavan poput psa u vlasništvu čovjeka koji ne voli pse, pa samim time ne predstavlja opciju kakvu bi se u obliku polovnog automobila u našim krajevima isplatio kupiti.

Uglavnom, Honda danas na tržište nudi sve i svašta, ali ako ćemo realno (i bez ljutnje molim), većina toga tek je blijeda kopija onoga što je ova tvrtka proizvodila čak i ne tako davno, te time istovremeno fascinirala i klince i iskusne zaljubljenike u brzinu i performanse.

…a onda na red dolazi i ova reklama spomenuta u podnaslovu ovog teksta…

Priča je to koja unutar tek nešto više od dvije i pol minute prati jednu sasvim normalnu američku obitelj. U kadrovima su prisutni tata, mama, jedna klinka i njen braco. Odabrano obiteljsko prometalo je Honda Civic četvrte generacije (odnosno EF, ako baš volite kodne nazive) i njihov svijet je na prvi pogled jednostavno savršen.

Kako reklama prolazi, kadrovi prikazuju idilu u sklopu koje malena Honda ima izuzetno važnu ulogu. Tata i mama njome idu na posao, te prevoze djecu posvuda. S njome se ide u shopping, u obiteljskom ozračju punom ljubavi se ispred garaže (pretpostavljam nedjeljom) mala crvena Honda čisti od prljavštine, te na svoj način dodatno potpomaže u držanju obitelji na okupu.

Iako je glazba malo patetična (jer balade s akustičnim gitarama općenito nisu „to“), ne mogu reći da se na momente nisam prisjećao automobila koje smo imali u obitelji dok sam bio klinac, i u kojima sam uživao vozeći se na stražnjem sjedalu. Tada je sama rečenica „evo ti spužva i crijevo za vodu“ značila čitav svijet, jer je u prijevodu značila pranje automobila i svjedočanstvo o tome kako zločesta prljavština silazi s njega, ostavljajući sjajnu boju zbog koje sam automobil izgleda još ljepše. Uglavnom, idila za klinca koji po zidovima sobe umjesto zgodnih cura lijepi postere automobila.

Stoga razumijem emocije koje su u sklopu ove reklame sažete, jer mi je bilo žao svakog od automobila koji smo prodali, iako je nakon njega uvijek pod krov stizao neki noviji i(li) bolji.

No onaj dio u sklopu kojeg je ova reklama nerealna, jadna i prizemna svodi se na moment u sklopu kojeg malena crvena Honda u svojoj obitelji proživljava svoje posljednje minute, te biva zamijenjena novim modelom – i to ne Civica, već bljedunjavo-smeđeg primjerka modela CR-V najnovije generacije. SUV-a koji prati filozofiju modernog vremena i na današnjem tržištu predstavlja poželjnu alternativu unutar konkurencije, ali koji je istovremeno tek još jedan u nizu generički-složenih automobila koji su bez “duše”, te koji izuzev prijevoza od točke „A“ do točke „B“ nemaju nikakvu drugu funkciju.

Da…možda će obitelj tijekom vožnji i dalje biti zajedno. Možda će im putovanje biti udobnije, a za pretpostaviti je i da će klincima biti zabavnije sjediti na stražnjem sjedalu, te na ekranima u uzglavljima prednjih sjedala gledati crtiće. Ali usprkos svim tim pretpostavkama i dalje govorimo o automobilu koji izuzev funkcije prijevoza nema niti jednu drugu, ma koliko se djelatnici marketinga Honde trudili cijelu priču oko ovog i njemu sličnih modela prikazati drugačije.

Stoga apsolutno razumijem curicu koja za razliku od ostatka obitelji nije ostala impresionirana, već trči za malenom crvenom Hondom koja odlazi u nepovrat.

I da…znam da sam time možda patetičan do prekosutra i nazad, te me nimalo neće čuditi više ili manje opravdana negodovanja određenog dijela našeg cijenjenog čitateljstva. No jednostavno se ne mogu oteti dojmu bezličnosti koja u današnje vrijeme prevladava u ponudi novih automobila. I to ne samo Hondinih, već i općenito.

Jasna je stvar da svaki automobil ima svoj vijek trajanja. Jasno je kako su u današnje vrijeme zbog tehnologije i jeftinijih rješenja u fazi izrade automobili postali potrošnom robom i treba ih mijenjati prije osobnog bankrota zbog silnih popravaka koji će kad-tad stupiti na scenu.

Jasno je i kako današnji Hondini (a i manje-više svi drugi) modeli u momentu doista mogu itekako fascinirati svojim pristupom, igračkama i tehnološkim napretkom. No teško je zamisliti da bi za bilo kojom novom Hondom netko mogao pustiti suzu, jer izuzev pokojeg bljeska s oznakom Type R ili pak s nekim posebnim automobilom poput aktualne generacije modela NSX, Honda u današnje vrijeme jednostavno nema modele koji izazivaju bilo kakve emocije. Svi su nekako generički osmišljeni i posloženi prema nekom redoslijedu, te samim postojanjem orijentirani onome što se danas prodaje, a ne onome što veseli i fascinira auto-entuzijaste (kojih i dalje ima napretek).

I zato je ova reklama jadna, jer se po tko zna koji puta oslanja na emocije i tradiciju nečeg posebnog što je u današnje vrijeme odavno nestalo ili se jednostavno koristi kao posljednje utočište kod prodaje.

Naravno da sam itekako svjestan kako je sve to skupa tek moje mišljenje (pa samim time u njega ne uvrštavam bilo koga od članova redakcije), te kako će se i nekolicina naših vjernih čitatelja na neki način zasigurno ograditi od njega. No istovremeno sam siguran i da nisam jedini koji ovako razmišlja, pa nema sumnje u to da će se među cijenjenim čitateljstvom naći barem neka pozitivna reakcija na sve ovo što je napisano.

Uglavnom, ne vidim razloga da se zbog toga unaprijed ispričavam, ali svakome od vas cijenjenih čitatelja zahvaljujem na odvojenom vremenu. Jednostavno sam neke misli poželio podijeliti s vama.

…a sad odoh provozati prijateljev CR-X V-TEC i podsjetiti se na neka ljepša, bolja i zanimljivija vremena…

Izvor: Automobili.hr