Hyundai se ozbiljno primio posla!

Kada pomislite na Hyundai, što vam prvo padne napamet? Automobil s korejskom domovnicom koji kao osnovnu ideju ima ulogu prijevoznog sredstva i točka.

Takva je percepcija za mnoge od nas koji korejske automobile pratimo već godinama, ali to svejedno ne znači da je takva percepcija ispravna. Barem ne u današnje vrijeme.

Hyundai danas proizvodi prijevozna sredstva koja na području Europe služe kao alternativa „preskupim Nijemcima“, „nepouzdanim Talijanima“ i „ružnim Japancima“. Glavne prednosti Hyundaijevih modela u odnosu na neke drugih proizvođača u pravilu se svode na cijenu, koja je nerijetko nešto niža od konkurencije nastanjene unutar europske unije. Stoga Hyundai kao proizvođač automobila ima svoje kupce i to je sasvim dovoljno reći.

Iskreno govoreći, kada se sjetim Hyundaijevih modela, prvi na red dolazi Pony – automobil čiji stražnji dio ovjesa seže od neupotrebljivog do nepostojećeg. Tijekom godina sam se Ponyja nagledao kako skakuću ispred mene na cesti i moram priznati da sam se smijuljio svaki puta kada bih vidio neki od primjeraka tog modela na cesti.

No Hyundai je od tog modela do danas napravio kvantni skok i zapravo je jedina mana ovog proizvođača automobila svedena na nemogućnost mijenjanja percepcije današnjih kupaca.

Većina će i dalje radije kupiti neki polovni Volkswagen ili Hondu, nego novi Hyundai i to je zapravo krivo, jer su Koreanci u današnje vrijeme u stanju ponuditi čak i bolje automobile nego su npr. Japanci nudili sredinom devedesetih.

U krajnjoj liniji se opako trude – i to se vidi.

Današnji modeli koje Hyundai proizvodi daleko su od opisa najpoželjnijih automobila na svijetu i s time nitko nema nikakvih problema, jer tome Hyundai niti ne stremi. Najavama Hyundaijeve „N“ divizije sve se to barem donekle trebalo promijeniti, ali onda je krenulo odugovlačenje i predstavljanje maketa i virtualnih automobila u sklopi igrice „Gran Turismo“, pa su mnogi tu „N“ skraćenicu shvatili kao skraćenicu za šalu izrečenu na nekom jeziku.

Pa ipak usprkos svemu tome Hyundai nije odustao, a plod te ustrajnosti upravo je predstavljen.

Nazvan i30 N, ovaj se Hyundai našao u jednom od najzahtjevnijih segmenata auto-industrije – onom koji podrazumijeva male gradske rakete, odnosno „Hot Hatch“ automobile.

Znate one koji na sebi najčešće nose GTI, RS i ine druge oznake s kojima se kupcima bez puno truda pokušava objasniti sportski duh koji dotični automobili imaju.

U sav taj tržišni kaos i u konkurenciju s Focusom, Golfom, Civicom, Meganeom i ostalima stigao je i mali Koreanac s „N“ oznakom, pet vrata i velikim aspiracijama. Hmmm…

Na papiru sve skupa ne izgleda nimalo loše: četiri cilindra, dvije litre zapremine, Turbo-punjač i direktno ubrizgavanje goriva. Pogon je naravno na prednje kotače, mjenjački sklop je ručni i ima šest brzina, a u ponudi su čak dvije varijacije na temu modela (odnosno motora) – „bazni“ s 247 konja i „Performance Pack“ koji snagu diže na 271 konjsku snagu.

Dakle brojke nisu za baciti, zar ne?!

Što se opreme tiče (ako je to uopće ikome bitno dok juri), Hyundai i30 N ima manje-više sve što nude i drugi: ogromne kotače, ljepljive gume, sportski-profilirana sjedala, hrpu elektroničkih pomagala, procesor zvuka, te raznorazne kontrolne funkcije koje će pomoći da se novopečeni gradski trkači ne ovijaju oko stupova i ne kose ograde uz cestu. Tu je i nekoliko različitih (i automatiziranih) modova upravljanja koji sežu od „Eco“ do „N“, odnosno od udobnosti tijekom sasvim normalnog načina vožnje, do moda namijenjenog natjeravanju po cesti.

Hyundai se kune u apsolutan sportski karakter ovog modela, te kao dokaz tome navodi preko 10,000 kilometara divljanja po Nordschleifeu, a zatim se cijela priča kroz floskule (koje ne želim navoditi) vraća u dane ponosa i slave, kada je Accent WRC jurcao prljavim i prašnjavim stazama prvenstva u Rallyju. Dakle DNA je tu, pa recimo da cijela priča ima smisla.

Iako je tekstom jednostavno nemoguće dočarati neke detalje vezane uz vožnju ovog automobila, ekipa iz Hyundaija se svejedno trudi, pa su u javnost izašle i brojke vezane uz performanse ovog malenog korejskog trkača. Ubrzanje do stotke za „baznu“ verziju modela iznosi 6,4 sekunde, dok je za onu „naturpijanu“ skraćeno za 0,3 sekunde. Maksimalna brzina obje verzije iznosi 250 kilometara na sat, što je sasvim dovoljno iz kojeg god kuta se gledalo na taj dio, jer juriti brže od toga u relativno malom automobilu jednostavno nema nekog pretjeranog smisla. Dapače, i ovo je previše – pogotovo ako se pita dečke u plavom i ministarstvo koje im iz mjeseca u mjesec isplaćuje plaću.

Uglavnom, što se detalja oko i30 N tiče, oni još cure na kapaljku, ali global je vidljiv na fotografijama i čini se da su Koreanci ovaj puta odradili odličan posao.

Doduše, jest da im je trebalo vremena i da se na momente sve oko “N” divizije činilo kao neki loše osmišljeni marketinški trik, ali krajnji proizvod izgleda vrlo interesantno.

I da…kako je percepcija kupaca na nekim tržištima uništila (i ugasila) Genesis kao Hyundaijev „luksuzni“ brend, tako postoje šanse da se isto dogodi i „N“ diviziji i ovom malenom gradskom trkaču, tj. njegovim eventualnim nasljednicima. No iskreno se nadam da se tako nešto neće dogoditi, te da će kupcima malih gradskih jurilica ovaj Hyundai ponuditi alternativu gore navedenim Golfovima i njima sličnim modelima drugih (i već opako etabliranim drugim modelima ostalih proizvođača takvih automobila), jer pravi konkurenti na pojedinim poljima uvijek dobro dođu.

OK…možda i30 N nema proširenja, hrpetinu usisnika na poklopcu motora i tko zna gdje još sve ne, te možda na fotografijama ne djeluje kao automobil iz kojeg sportska vožnja zrači više od ičeg drugog.

Samim time će možda neki Renault, Ford ili Volkswagen biti ugodniji oku i samim izgledom štovateljima GTI-automobila dočaravati karakter kompletnije orijentiranih modela, ali ne treba zaboraviti da je ovo ipak prvi Hyundaijev juriš na ovu kategoriju automobila.

Prvi, ali se iskreno nadam da neće biti i jedini.

No to će pokazati vrijeme.

Izvor: Automobili.hr