ISPOVIJEST JELENE KARLEUŠE O MALTRETIRANJU: Šutirali su me, čupali, pljuvali i vrijeđali! Prošla sam pakao u djetinjstvu!

Njenu ispovijest prenosimo u cjelosti:

``Bila sam izuzetno visoka djevojčica u osnovnoj školi, djelovala sam starije, tako da sam bila stalno na meti djece iz starijih razreda. Uglavnom agresivnih dječaka. Moje čudno prezime je takođe bilo problem. Pošto sam bila izuzetno hrabra djevojčica, nasilnici su mi prilazili grupno na odmoru. Nikako pojedinačno. To je njihov način. Okruže žrtvu i kreće maltretiranje. Mene su šutirali i čupali za dugu kosu, pljuvali i vrijeđali. Niko mi od druge djece nije pomagao, a ja po nekom nepisanom dječijem pravilu, nisam govorila ni nastavnicima ni roditeljima. Odlučila sam da se borim i izborim sama. U odjeljenju u koje sam išla imali smo i dva autistična djeteta, Jelenu i Nenada. Bila sam jedna vrsta zaštitnika te djece koju su takođe maltretirali pa sam i zbog njih dobijala batine na odmoru. Najviše je stradao Nenad kome je od udaraca pesnicom u glavu tekla krv iz ušiju dok je on vrištao! Pošto sam jedina htjela da mu brišem krv, djeca su se smijala i govorila da smo muž i žena. Jednom prilikom poslije žestokog maltretiranja Nenada prije časa, kada je učiteljica Sonja ušla u učionicu, podigla sam dva prsta i ispričala ko ga je sve tukao i kako. Učiteljica nije učinila ništa, a mene su mali skotovi za kaznu napali, šutirali i pljuvali na prvom sljedećem odmoru. Osnovne škole se sjećam kao pakla``, rekla je Jelena, a onda objasnila šta se dešavalo u srednjoj školi.

``Kad sam krenula u prvi razred gimnazije, imala sam već 180 centimetara i izgledala sam kao plavokosi vanzemaljac. Svaki prilazak školskom dvorištu punom djece je bio stresan. Toliko stresan da me je majka ispisala poslije izvijesnog vremena i promijenila sam školu. Ubrzo sam snimila prvi album i moj život ja krenuo dalje. Nekog bi to sve slomilo, mene je srećom ojačalo. Zbog lošeg iskustva koje sam imala, moju djecu sam upisala u privatnu školu jer smatram da su veoma osjetljive i da nisu jake kao njihova mama u istom tom dobu. Evo i poruka za Nenada K, nadam se da je živ i zdrav, žao mi je sto je preživio grozno višegodišnje mučenje i žao mi je sto više nisam učinila da ga zaštitim. Nikada ga nisam zaboravila. Njegovo mučenje je lajtmotiv mog djetinjstva. Zbog sve ugrožene djece, koja nisu borbena i jaka kao ja što sam bila, podižem glas za njih! Ovo je veliki društveni problem koji dolazi iz kuće,jer su djeca napadači slika i prilika roditelja koji su ih takvim napravili! Vrlo sam za to da se kažnjavaju i maloljetni delikventi i zaposleni u školi koji ne reaguju i roditelji koji su odgovorni za ponašanje te djece! Moraju da se donesu hitni zakoni!!!!``

(Kurir)