Je li BMW zaista ono što je bio?!

Također, bilo je to vrijeme raznoraznih ratova i sukoba, te protesta koje su više ili manje organizirane skupine ljudi pokretale i branile iz dana u dan.

U Njemačkoj je sve to također bilo prisutno, no industrijska mašinerija te zemlje nije ni približno spavala, već se intenzivno radilo na prepoznatljivosti i tehnološkom napretku pojedinih proizvođača – pogotovo u segmentu automobila.

Naime, početkom sedamdesetih je Volkswagen svijetu predstavio revoluciju u obliku modela Golf – prvog pravog hatchback automobila za mase koji je u današnje vrijeme jedan od najprodavanijih i najcjenjenijih modela svih vremena. No nije samo Volkswagen tijekom sedamdesetih predstavio revolucionarne modele koji će s vremenom dobrim dijelom definirati svijet automobila.

Dapače, Mercedes-Benz je tijekom sedamdesetih svijetu predstavio svoj prvi karavan, a nedugo nakon toga je svijet dobio i prvi pravi (tj. na dnevnoj bazi upotrebljiv) Turbo-Diesel motor. Porsche je također svijetu podario legendarnu Carreru RS, a Opel se spojio s Vauxhallom i General Motorsom u potrazi za nekim novim svitanjima (kako bi to slikovito opisao Oliver).

Uglavnom, svi proizvođači automobila na području Njemačke bili su zaposleni preko glave, no nekako je BMW svako toliko isplivao na površinu kao marka na koju treba posebno obraćati pozornost.

Naime, tijekom sedamdesetih godina vodile su se raznorazne bitke, no u svijetu automobila najljuće su bile one na stazama diljem svijeta, a upravo u toj je domeni BMW doživljavao renesansu, jer modeli 2002 i legendarni „Batmobile“ 3.0 CSL jednostavno nisu silazili s pobjedničkih postolja, što su pak prepoznali tadašnji (i budući) kupci.

Tako su dijelom rođena dva slogana za BMW: „The Ultimate Driving Machine“ (što ne treba puno prevoditi) i „Freude am Fahren“, odnosno „Sheer Driving Pleasure“ (kako su to u Americi preveli), tj. „Zadovoljstvo u vožnji“, kako kod nas zvuči taj desetljećima star slogan.

Sedamdesetih su godina dotični slogani imali apsolutnog smisla. Osamdesetih je cijela priča još izraženija, jer izuzev Formule 1 BMW razvaljuje konkurenciju u sklopu turističkih utrka tog vremena. No sredinom osamdesetih slijedi definiranje „najbržeg slova na svijetu“, odnosno slova „M“ koje zajedno s tri boje postaje zaštitni znak nekih novih vremena.

U toj je domeni najveći iskorak napravio BMW M3 (E30), koji i dan-danas oko sebe okuplja ogroman broj zaljubljenika, te u današnje vrijeme ima status jednog od onih legendarnih modela koje svijet automobila nikada neće zaboraviti.

Samim time se otvaraju neka nova vrata, te u BMW-ove salone stiže „nova krv“ vozača koji svoje automobile maksimalno podređuju performansama i čistoj uživanciji.

…i tako to traje kroz devedesete, te prvo desetljeće novog milenija…no u tom momentu se ipak nešto događa, te usprkos i dalje aktualnim sloganima današnji se modeli ipak sve češće ne uklapaju u gore navedene slogane.

Prije nekoliko je dana postavljeno jedno zanimljivo pitanje u sklopu intervjua s jednim od glavnih ljudi na čelu tvrtke BMW, odnosno gospodinu pod imenom Ludwig Willisch koji trenutno obnaša dužnosti glavnog čovjeka za sva američka pitanja. Pitanje je glasilo „Koji su daljnji planovi za BMW s obzirom na konkurenciju i ekspanziju tržišta?“, na što je g. Willisch odgovorio floskulom „U BMW-u je uvijek sve podređeno vožnji, a ne prijevozu drugih“. Time je između redova aludirao na konkurenciju koja često proizvodi puka prijevozna sredstva, dok BMW svoje usmjerenje vidi u vozačkom guštu i ultimativnoj vozačkoj mašineriji iz gore navedenih slogana.

No je li to doista tako, ili je to jedna od najlicemjernijih izjava kojom se čovjek na vrhu jedne slavne marke mogao poslužiti. Nije li takvoj floskuli prije mjesto na nekom mitingu praznoglave podrške nekoj od političkih partija, nego u sklopu intervjua za medij posvećen automobilima?

Ako se mene pita, takav je odgovor jednostavno jadan i neistinit, no s druge strane je (većinom) takva i današnja auto-industrija, pa takav “lijepo umotani” odgovor zapravo i ne bi trebao čuditi.

…a evo i zašto…

S obzirom na to da ne živim s glavom zatrpanom u pijesak, te mi je itekako jasno da se trendovi na tržištu mijenjaju munjevitom brzinom, razumljivo je da pojedine marke automobila otvaraju „nove stranice“ i odlaze u domenu tržišta namijenjenog širim ili širokim masama potencijalnih kupaca.

Tako se stvara zarada i to je sasvim u redu. No čemu se onda skrivati iza nekih desetljećima starih slogana, te njima prikrivati materijalno stanje stvari, kao što je to npr. slučaj za BMW?

Taj mi dio nikada neće „sjesti“ iako mi je s one medijske, marketinške i ekonomske strane savršeno jasan.

Naime, BMW danas proizvodi nekolicinu predivnih automobila. Dapače, skoro svi modeli čije serije počinju s brojkama (ili slovom „M“) izgledaju odlično, idu savršeno i spremni su odgovoriti čak i najstrožim zahtjevima tržišta u smislu ekologije, sigurnosti i sličnih manje ili više nepotrebnih stavki koje forsiraju debeli političari i eko-mentalisti.

No gore navedeni slogani već u toj domeni za mnoge modele i njihove verzije jednostavno ne vrijede, jer spominjati vozački gušt u kontekstu automobila s četverim vratima i 2-litrenim Diesel-motorom jednostavno nema nekog pretjeranog smisla – pogotovo kada se na takvom automobilu iz aviona vidi ušteda za proizvođača i osnovna ideja vezana uz uštedu (goriva) za kupca.

To je naravno samo jedan dio problema oko prezentiranja „Ultimativnih vozačkih strojeva“ i „Zadovoljstva u vožnji“, te tako i pomalo licemjernog poistovjećivanja današnjeg BMW-a s onim koji je bio aktualan krajem prošlog stoljeća.

Drugi problem vezan uz ovakve izjave još je gori i vidljiviji, jer se svodi na čitavu seriju modela koji ne samo da nemaju veze s vozačkim guštom i mašinerijom koja ga čini mogućim, već pojedini nemaju veze sa zdravim mozgom.

Naravno, govorim o modelima koji se označavaju sa „X“, no kako ne bi ostalo samo na tome, idem malo u detalje vezane uz pojedine brojke koje prate to slovo.

X1 – statistički gledano, ovaj model najčešće voze žene, i to one kojima je Mini u bilo kojoj izvedenici jednostavno „onako…“. Dakle prije ćemo moći izmjeriti kvocijent inteligencije pojedinih saborskih zastupnika, nego faktor pretencioznosti ovog modela (koji je onako usput rečeno i baziran na Miniju).

No problem nije u tome što žene preferiraju ovaj automobil, već u činjenici da dotični izgleda kao da su ga crtala djeca iz „Generacije 1999“ (pogledajte film), a ne školovani dizajneri.

…a još se i naziva poput supersoničnog američkog aviona nastalog tek godinu nakon apsolutnog poraza nacističke njemačke u drugom svjetskom ratu…

X2 – iako ovaj model još uvijek ne postoji na tržištu, zna se jako dobro da uskoro stiže u ponudu, te se isto tako jako dobro zna kako će dotični izgledati. Ako se mene pita, isto kao i svi takvi automobili tijekom posljednjih nekoliko desetljeća – bezlično i s pretjerano naglašenim detaljima poput „bubrega“ i sličnih BMW-ovih obilježja od kojih se vlasnicima takvih automobila javljaju ugodne reakcije među nogama.

Uglavnom, kada tome dodamo još žena (koje će i ovaj automobil obožavati), te činjenicu da BMW i s ovim modelom zalazi u domenu savezničkih snaga kroz naziv još jednog supersoničnog aviona tvrtke Bell, nema druge nego smješkati se budućim kupcima.

X3 – model koji je savršeno nastavio tamo gdje je Audi (na trenutak) stao, te koji je očito još više revolucionarizirao tehniku kopiranja i smanjivanja formata u određenim omjerima.

Realno gledano, X3 zapravo nije ništa više nego smanjeni X5 – originalni SUV koji je BMW smislio tijekom devedesetih, kako bi Mercedesu uzeo dio tržišnog kolača.

BMW X3 također je jedan od omiljenih automobila današnjim ženama, no za razliku od manja dva „projekta X“ ovaj model najčešće biraju uspješne zaposlene žene na visokim pozicijama, kojima skupa odjeća i “dodaci” nisu dovoljni za prezentaciju vlastite uspješnosti ostatku svijeta.

Iz BMW-a stižu svjedočanstva kako ovaj amerikanizirani automobil može voziti posvuda, te kako je stabilan, brz i agilan i time prati slogan „Zadovoljstvo u vožnji“, no budimo realni – takvog što mogu pričati djelatnici marketinga, glasnogovornici i test-vozači, dok stvarni kupci bez senzora za pomoć pri parkiranju ovaj automobil (često) ne bi znali ni parkirati u garažu.

X4 – ovo je definitivno BMW-ov model koji je moguće opisati kao „odgovor na pitanje koje nitko nikada nije postavio“, odnosno u prijevodu, ovaj automobil doista nikome normalnom na ovom svijetu ni približno nije trebao. No ta savršeno nepotrebna sredina između modela X3 i X5 svejedno je tu i izuzev svog „srednjeg“ smještaja u ponudi zapravo liči na nešto smanjeni X6.

Dakle BMW X4 ne samo da je nepotreban automobil, već jedinu svrhu koju vezano uz njega uopće mogu zamisliti vežem uz BMW X6, tj. zaljubljenike u taj model s problemom osobnosti, koji za isti nemaju dovoljno novaca.

…no baš da sam i u krivu, zar je to doista bitno?

X5 – jedan od prvih automobila koji je kriminalcima i poslovnjacima s erektilnom disfunkcijom značio isto što i Viagra. Bio je to velik i siguran automobil koji s jedne strane nudi dovoljno luksuza, s druge je strane dovoljno brz, dok s treće naprijed ima dovoljno velik znak, tako da i kratkovidne sponzoruše znaju o kojem se automobilu radi, odnosno hoće li stati „u pozu“ ili ne.

Inicijalno se ovaj model reklamirao kao „SUV iznimnih terenskih sposobnosti“, no to je ubrzo palo u vodu, s obzirom na to da je jedan od prvih prodanih primjeraka samo dva dana nakon prve vožnje zbog malo blata na cesti završio u jarku (iz kojeg se nije mogao izvući).

Dakle BMW X5 nije ništa više od limuzine za čiju je inspiraciju dizajnerima poslužio pravokutnik i to je sve što je bitno reći vezano uz ovaj (sve samo ne) terenski sposoban SUV.

To je coupé koji to i nije, no s druge strane je terenac koji to nije ni pod razno, dok sa svih ostalih strana ovaj automobil ispada prevelik, te apsolutno nepraktičan. No izgleda „agresivno i moćno“ (kako sam to već nekoliko puta čuo u medijima), pa pretpostavljam da upravo ta dva atributa predstavljaju jedine razloge za kupnju ovog rugla s poremećajem osobnosti.

Samim time zapravo vrijedi zaključak da je BMW X6 zapravo nova verzija Viagre, no i kao odraz vremena u sklopu kojeg je čak i nešto izmišljeno bez ikakve realne svrhe i funkcije i još k tome uz paprenu cijenu, dovoljno dobro samo zato što su kao simboli prisutni „propeler“ i „bubrezi“.

Ako samo na trenutak stavimo na stranu sve trendove, ideologije i navike koje nam današnje tržište automobila diktira kroz neka čudna poimanja „osobnosti“ i „statusa“, zapitajte se je li doista današnji BMW moguće usporediti s onim proizvođačem automobila koji je svijetu podario toliku količinu fascinacije.

Je li doista moguće usporediti nekadašnje serije 3, 5, 6, 7 i 8 s današnjim serijama 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7 i svim ostalima koje imaju oznake „X“ i „i“ u nazivu, te sve varijacije na temu pojedinih serija kroz oznake GT, Active Tourer, Gran Coupe?

Je li to “krpanje rupa” među brojkama doista važnije od nastavka tradicije s kojom BMW svojim kupcima (i onima koji bi to željeli biti) ukazuje na to da nije “od jučer”, ili je to pak samo prihvaćanje Audijeve filozofije nastavljanja brojeva i izmišljanja “tople vode”?

Mislim da se odgovori nameću sami po sebi i koliko god se ljudi na čelu BMW-a i dalje trudili održavati duh nekih prošlih vremena, mogli bi radije sami sebi priznati da su ta vremena gotova i promijeniti slogane.

Zašto?

Jednostavno zato što je BMW danas poput mnogih drugih proizvođača na tržištu odabrao put zarade kroz masovnu produkciju svega i svačega. Samim time vjetrovi umjesto u smjeru fascinacije za BMW danas pušu samo zbog brojanja novaca, te su se vremena za ovu marku definitivno promijenila.

Uostalom, ako samo radi usporedbe u kontekstu cijele ove priče spomenemo Audi (kao glavnog konkurenta za BMW u tzv. „premium“ kategoriji svijeta automobila), postaje jasno kako su Ingolstadt i München zamijenili uloge, pa danas BMW prati trendove koje Audi postavlja na tržište.

Zato mislim da bi ove prastare slogane ipak trebalo promijeniti, jer realno gledano u maniri BMW-ovog (slučajnog) oživljavanja naziva savezničke mašinerije iz 2. svjetskog rata, dotične je moguće usporediti s nekom zastavom na bojnom polju – kao nova se vijori na vjetru i daje inspiraciju borcima, no s vremenom se zaprlja, podere i postane samo još jedna zastava na koju tu i tamo netko obrati pažnju kada je potrebno prizvati duhove iz prošlosti za neku vlastitu dobit.

BMW u današnje vrijeme pod svojim prastarim sloganima većinom proizvode automobile za mase, tj. za one kupce koji u ta tri slova vide dogradnju i isticanje vlastitog statusa u odnosu na druge. Stoga ni ne čudi da većina novih modela ove slavne marke stoji ispred pomodnih lokala i shopping-centara, umjesto na stazama ili zavojitim cestama na kakvima bi “ultimativni vozački strojevi” trebali biti kao kod kuće.

Jednim je (manjim) dijelom za to krivo tržište, no većinu krivnje za takav trend u BMW-u krivim ljude koji se (pretpostavljam) ističu u polju businessa, no o bilo čemu drugome vezano uz automobile nemaju pojma i to zorno pokazuju već neko vrijeme.

Bojim se da su takvi ljudi “presudili” jednoj eri, te da su za BMW došla neka čudna vremena, a još se više bojim da povratka u one najslavnije dane više neće ni biti.

Nije li to zapravo tužno?

Izvor: Automobili.hr