Kako preživjeti nuklearnu eksploziju?!

Sve počinje bljeskom koji je žarči od sunca. Drveće, životinje i ljudi odmah se zapale. Jedini način da preživite je da pobjegnete u sklonište i uronite u kadu od lijevanog željeza u trenutku kad udarni val stigne do vas. Kasnije, dok promatrate goreću ruševinu vašeg susjedstva i znate da je smrtonosan radioaktivni oblak na putu, pitate se što učiniti? Ostati u svojoj klimavoj kući ili potrčati do gradske knjižnice i skloniti se u njenom podrumu? Novi matematički model možda daje odgovor na to pitanje.

Model je zamisao Michaela Dillona, stručnjaka za atmosferu. Počeo je istraživati tu temu prije otprilike 5 godina kad je Vlada SAD-a zatražila provedbu više istraživanja na temu nuklearnih skloništa. Obitelj ga je, znajući čime se bavi, upitala što bi trebali učiniti ako na nebu ikad ugledaju specifičan oblik nakon nuklearne eksplozije – gljivu. „Shvatio sam da zapravo nemam dovoljno dobar odgovor”, objašnjava Dillon. Službeni savjet Vlade SAD-a jest da se potraži skloniše u najbližoj, što zaštićenijoj zgradi.

Za većinu ljudi to je podrum vlastite kuće. Ali, Dillon ističe: „Ipak, nemaju svi ljudi kuće s podrumom koji bi ih zaštitio od zračenja.” Službene upute za ljude s kućama bez podruma su: odmah potražiti sklonište, idealno je ono omeđeno debelim slojevima betona i s mnogo hrane i vode. No, ako provedete previše vremena vani za vrijeme kad započinje zračenje, spržit će vas.

Za vrijeme Hladnog rata znanstvenici su izračunali gotovo svaku zamislivu moguću posljedicu nuklearne eksplozije. No, Dillon je našao rupu u strategijama sklanjanja i to kod onih ljudi koji su dovoljno udaljeni od mjesta eksplozije da prežive početni udar, ali dovoljno blizu da ih dohvati smrtonosno zračenje. Fokusirao se na usamljene nuklearne detonacije poput onih koje su uništile Hirošimu i Nagasaki.

Svjetski nuklearni arsenal otada je postao mnogo razorniji – današnje bojne glave mogu uzrokovati hiljadu puta veća uništenja – ali smatra se da su nuklearne bombe poput onih koje su bačene na Hirošimu i Nagasaki najvjerojatniji izbor današnjih terorista.

Težak dio istraživanja bio je odrediti varijable koje su bitne za preživljavanje zračenja. Sve ostalo su kalkulacije. Što duže ostanete vani, veću dozu zračenja primate, no intenzitet zračenja s vremenom se smanjuje. Prema tome, doza zračenja ovisi o trenutku u kojem ste izašli, o udaljenosti od mjesta detonacije, udaljenosti koju prijeđete u potrazi za boljim skloništem i u kojoj vas je mjeri okoliš zaštitio tijekom eksplozije i zračenja.

Dillon je pojednostavio kalkulaciju i pretpostavio da ste bili u potpunosti izloženi zračenju dok ste trčali u potrazi za boljim skloništem; također je zanemario komplikacije u vidu minimalnih kapaciteta u skloništima. Na kraju, matematika se svela na jedan kritični broj: omjer vremena za koje ste bili u prvom skloništu i vremena koje ste proveli u potrazi za kvalitetnijim skloništem. Potom se Dillon fokusirao na to što bi se dogodilo u raznim varijacijama skloništa i vremena traženja.

Rezultat ga je iznenadio. Za gore navedene nuklearne eksplozije, sve je bolje od ostajanja na mjestu, no za brzo traženje boljeg skloništa ključne su dvije stvari – rano uočavanje gljive i dobro poznavanje svoje okoline. Ako je vaše trenutno sklonište loše kvalitete i znate da postoji kvalitetnije sklonište udaljeno manje od 5 minuta trčanja, Dillon predlaže da pobjegnete u to sklonište što je prije moguće.

Ako je vaše trenutno sklonište loše kvalitete, a najbliže kvalitetnije sklonište se nalazi na većoj udaljenosti, Dillon predlaže da se pokušate dočepati tog skloništa i to unutar pola sata od detonacije. Ovisi o veličini grada, ali kad bi svi slijedili ove upute, pomogle bi u spašavanju između 10 000 do 100 000 života, zaključuje Dillon u časopisu Proceedings of Royal Society A.

No, ne slažu se svi s Dillonovim zaključcima, među njima i Lawrence Wein, operativni istraživač na Sveučilištu Stanford u Palo Altu u Kaliforniji. „Nije istaknuo nekoliko važnih stvari koje su iznimno važne u službenim uputama.” Bilo tko tko krene kroz novonastalu apokaliptičnu pustoš ne može znati koliko će mu vremena trebati dok dođe do kvalitetnijeg skloništa, zbog nepoznatih uvjeta koji mogu vladati nakon detonacije.

Zbog te nesigurnosti, službena preporuka Vlade SAD-a jest da se u trenutnom skloništu ostane barem 12 sati nakon eksplozije. Wein je zabrinut i zbog problema ponašanja kolektiva u kriznim situacijama. „Ovaj model predviđa da će se svaka osoba ponašati prema pomno utvrđenim pravilima. No, ta pretpostavka jednostavno ne funkcionira u stvarnom svijetu, gdje se ljudi u panici počnu ponašati nelogično.”

„No, takav kriticizam ne pomaže”, kaže Norman Coleman, istraživač javnog zdravstva u Nacionalnom institutu za zdravlje u Bethsedi u Marylandu. „Kao osoba koja radi s vladom i u državnim i lokalnim programima planiranja, smatram da su ti modeli vrlo korisni pri razvijanju službenog koncepta operacije.

No, to je moje osobno mišljenje, a ne službeni stav Vlade”, kaže Coleman i nastavlja: „Ali, u slučaju detonacije dobro je znati koliko se vremena tolerira pri traženju skloništa a da vas zračenje ne uništi, i to je pogotovo korisno znati pri oblikovanju evakuacijskih planova. Naposljetku, Dillonov model jasno kazuje što je moguće napraviti, a što nikako ne valja pokušavati.”

Izvor: znanost.geek.hr/ekskluziva.ba