Ne tucite svoju djecu, da oni ne bi tukli vas: Batina nije iz raja izašla!

Fizičko kažnjavanje

Fizičko kažnjavanje obuhvata aplikaciju nekog oblika fizičkog bola kao odgovor na neželjeno ponašanje, u ovom slučaju djeteta. Da li dijete treba tući? Svakako da je odgovor NE! Međutim, i pored savjeta stručnjaka, fizičko kažnjavanje djece je prisutno.

Podaci iz svijeta i moje kliničko iskustvo, ukazuje da se neki vid fizičkog kažnjavanja sprovodi povremeno ili često u više od 90% porodica u cilju disciplinovanja djece. Opšte je pravilo da onaj roditelj koji koristi uslovno prihvatljive metode fizičkog kažnjavanja je sklon da primijeni i neprihvatljive metode.

Zbog toga je odgovor NE za sve metode fizičkog kažnjavanja. Termin uslovno prihvatljivo kažnjavanje odnosi se na upotrebu fizičke sile otvorenom šakom po zadnjici ili ekstremitetima sa ciljem modifikacije ponašanja, a ne nanošenja fizičke povrede. Ne treba učenja djeteta pravilima, disciplini miješati sa pražnjenjem roditeljskog bijesa i želje da se djetetu nanese bol, što je potpuno neprihvatljivo i spada u zlostavljanje djeteta, opasno po fizičko i mentalno zdravlje djeteta.

Bilo kakav vid fizičkog kažnjavanja ne treba primjenjivati

Metode kao što su Tajm-aut i ukidanje privilegija su mnogo efikasnije i humanije u umanjenju neželjenog ponašanja djeteta, pogotovo na “duže staze”.

Iako “batine” momentalno zaustavljaju neželjeno ponašanje, one vremenom i čestim korišćenjem postaju neefikasne (dolazi do navikavanja, smanjenja osjetljivosti), pa je potrebno konstantno povećanje intenziteta koje može prerasti u zlostavljanje djeteta.

Djeca mlađa od 18 mjeseci su veoma osjetljiva i povredljiva, tako da svaki vid fizičkog kažnjavanja može dovesti i do ozljeđivanja. Sa druge strane, što je dijete mlađe teže shvata povezanost između svog ponašanja i kažnjavanja.

Iako fizičko kažnjavanje može ostaviti utisak roditeljima da ima pozitivan efekat na neželjeno ponašanje, ono suštinski ima dvostruki negativni efekat na dijete.

Prvo, nanosi mu bol i povređuje ga tjelesno, a sa druge strane izaziva veoma negativna osjećanja koja se mogu internalizovati (kroz depresivnost i druge vidove psihopatoloških unutrašnjih doživljavanja) ili ekstrenalizovati kroz vidljivo ponašanje (poremećaj ponašanja, agresivnost prema vršnjacima, destruktivnost, zlopotreba psihoaktivnih supstanci itd.), sa ciljem izbjegavanja doživljaja neprijatnih osjećanja. Agresivnost može biti okrenuta i prema roditeljima.

Agresivnost prema djetetu može biti i model za rješavanje konflikta. Nije rijetko da roditelji koji slabo kontrolišu svoje ponašanje imaju problema sa kontrolom ponašanja svoje djece koju dovode kod dječjeg psihijatra. Roditelji treba da razmisle kakav primjer daju djetetu koje tuku zahtijevajući od njega da ne budu agresivno.

Batine remete odnos između roditelja i djeteta. Eskalacije problema može biti posebno uočljiva u adolescenciji kada fizičko kažnjavanje često više nije izvodljivo.

S obzirom na to da upotreba fizičke kazne i posljedično trenutno smirivanje djeteta ima za roditelja efekat smirivanja bijesa (i doživljaj moći), što predstavlja potkrepljenje, povećava se vjerovatnoća da će se takvo ponašanje roditelja ponoviti.

Djeca koja su tučena, kao odrasli ljudi pokazuju slabiju kontrolu ponašanja, više agresivnosti, češće tuku svoju djecu i bračne partnere, imaju više problema u braku, češće zloupotrebljavaju alkohol i psihoaktivne supstance i češće su uključeni u činjenje nasilja i krivičnih djela.

Ovaj tekst je imao za cilj da ukaže na štetnost, a ne blagoslovenost kažnjavanja djece. Stoga, prije nego što sebi i drugima ponovite “klasiku” iz repertoara roditeljstva da je “batina iz raja izašla”, treba se upitati da li je to prava i istinita lekcija iz roditeljstva.

Umjesto kazne vježbajte pozitivno ponašanje, pohvale i upotrebu zabave. To je dobar način da roditelji promijene negativnu sliku o sebi i svome djetetu. Ne zvuči glupo, a funkcioniše sigurno.

(stil.kurir)