x

Nekoliko dokaza da novac ne može kupiti ukus!

Tog smo zapravo svi svjesni, no svejedno se tu i tamo zabavno našaliti s nekolicinom primjera totalnog seljaštva…

Bogatstvo je u općenitom smislu jedna predivna stvar i bilo da se radi o bogatstvu duha ili pak onom koje se iskazuje nulama na računu u banci, bogati ljudi se uvijek osjećaju uzvišeno.

 

To je naravno sasvim u redu do momenta kada ta uzvišenost ne prelazi određene granice, čemu je zapravo jako velik broj materijalno-bogatih ljudi itekako sklono. Dapače, ponekad takvi bogataši nemaju nikakvu mjeru, pa se ponašaju poput kombinacije razmaženih derišta i najkrvoločnijih tiranina, te gaze sve pred sobom.

 

Za takvo ponašanje naravno postoji i mali milijun primjera, no kako sad opet ne bih spominjao Dubai i slične polu-sklepane tvorevine na karti svijeta, možda je bolje da se posvetim jednom posebnom dijelu bogatih ljudi kojima je bogatstvo došlo zbog slave.

 

Bilo da se radi o glumcima, starletama, vokalno-instrumentalno-naricateljskim sastavima ili solistima, ili pak bilo kojem drugom dijelu estrade, seljaštvo i neukus itekako su prisutni u tom dijelu društva.

 

Doduše, većina glumaca u današnje vrijeme religiozno propagira zdrav život, pa jedu vegansku prehranu ili posteljice, a ima i onih koji su svoje slobodno vrijeme podredili ekologiji, pa se unaokolo hvale sa svojim Priusima.

 

Naravno, ima i onih koji bez ikakve grižnje savjesti voze ogromne ili ultra-brze automobile kojima briga za okoliš nije u sklopu serijske opreme, a niti u mentalnom sklopu slavnih vozača, no ako već ništa drugo, onda barem mogu reći da takve cijenim, jer se ne dodvoravaju trendu dvostrukih mjerila i lažnog predstavljanja masama koje ih obožavaju i prate.

 

Zapravo posebno mjesto u svijetu estrade imaju sportaši, glazbenici (ako ih tako uopće više možemo nazivati) i bogati nasljednici kojima je glavno polje interesa u životu jednostavno izlaziti na stranicama glamuroznih magazina i žute štampe.

 

E sad…s obzirom na to da za mene sport bez volana i četiri kotača jednostavno nije sport, jasno je kako o sportašima i ne znam pretjerano puno.

 

Dapače, znam da se nogometaši preseravaju sa skupocjenim automobilima i s njima (i s frizurama) pokušavaju postavljati trendove, dok pripadnici sportske elite u sklopu nekih drugih sportova često ne dobivaju dovoljno medijskog prostora da bi im uspjelo ikakvo nametanje trendova.

 

Znam i da je slavni (i kontroverzni) košarkaš Latrell Sprewell po izlasku iz NBA-lige osnovao tuning-dućan „Sprewell Racing“, te da je Shaquille O´Neal svojevremeno imao Hummer H1 s 24-inčnim kotačima i ozvučenjem uz koje je samo s daljinskim upravljačem mogao nekome operirati mozak.

 

No izuzev tih „sjajnih“ zvijezda na nebu profesionalne košarke (odnosno NBA-lige) nisam baš pretjerano upućen u njihove afinitete i navike izvan terena.

 

S druge strane mogu reći da jesam upućen u svijet glazbe i estradnjake koji se u tom svijetu prezentiraju kao „umjetnici“, pa mi je tako npr.poznato da je jedan od fetiša koje uzgaja James Hetfield (inače frontman banda Metallica) usmjeren prema automobilima iz „Muscle-Car“ ere.

 

Poznato mi je i da Sir. Elton John, Nick Mason (inače bubnjar iz legendarnog i nažalost raspadnutog banda Pink Floyd) i Eric Clapton (kojeg nitko živ više ionako ne sluša) imaju jako izražene afinitete prema talijanskim super-automobilima, tj. prema modelima marke Ferrari i Lamborghini.

 

Znam i da je Brian Johnson (izuzev činjenice da je dotični frontman vokalno-instrumentalnog sastava AC/DC j**en lik) vlasnik nekolicine genijalnih automobila, što uključuje i nekolicinu Minija iz sedamdesetih.

 

No to su sve glazbenici čija imena pamte čak i naši djedovi i bake, dok s druge strane tog glazbenog dijela estradne medalje stoje oni za koje nerijetko nitko normalan izvan Amerike nikad nije čuo.

 

Npr., kroz istraživanje i pregledavanje raznoraznih automobila koje voze slavni vlasnici, naletio sam na nekolicinu imena (ili bolje rečeno naziva) koje sam negdje u kontekstu nečega čuo, no nisam povezivao s tim dijelom estrade, već sam mislio da se možda radi o kakvoj igrici za PS3 ili PS4.

 

No sad mi je jasan kontekst, no i dalje sam „u mraku“ po pitanju glazbe zbog koje bi dotični nadimci trebali biti poznati i popularni.

 

Većina su naravno „glazbenici“ koji spadaju u Hip-Hop-grupaciju, odnosno u prijevodu dečki s dva i pol razreda osnovne škole koji su umjesto dilanja trave na nekom od kvartovskih uglova uspjeli „izaći iz geta“ i sad su odjednom bogati, slavni i „puni kao brod“.

 

Među dotičnima npr. vrijedi spomenuti Chrisa Browna, za kojeg nisam mislio da je glazbenik bilo kakvog tipa, već sam za njega čuo negdje na kavi, kad se Rihanna razbijene glave motala po medijima, te za svoje podljeve i izobličeno lice na televiziji krivila upravo tog lika.

 

Isto tako nikad nisam čuo ni za čovjeka koji sam sebe naziva „The Game“, a koliko vidim, dotični ima toliko novaca da bi bez problema istovremeno mogao spasiti Grčku iz „dužničkog ropstva“, nahraniti pola afričkog kontinenta, te zaliječiti naš državni proračun i podići nam kreditni rejting u EU.

 

Uglavnom, da sad ne nabrajam sve „glazbenike“ za koje sam proteklih dana čuo i koji su me iznenadili jadom i bijedom zbog koje su postali poznati, rekao bih samo da takvih (za mene) anonimnih „glazbenika“ ima hrpetina i izgleda da svi žive jako jako dobro, dok njihova „ghetto“ ekipa često nema ni za kruh.

„Word!“

 

E sad…kad smo već kod takvih seronja i lažnih moralista, sjećam se jednog videa u sklopu kojeg je 50 Cent (za kojeg sam čak i čuo) u svojoj garaži trpao dva milijuna dolara u svoj Lamborghini Murciélago Roadster i pred ekipom pričao takve egocentrične nebuloze, da mi se želudac okretao od muke, da bi samo nekoliko mjeseci kasnije vidio istog tog čovjeka koji propagira međurasnu toleranciju i žali što ljudima kronično nedostaje novaca za život. Ajme majko…

 

Isto tako sam se nedavno raspisao o još jednom pripadniku tog „ghetto“ kaosa, koji pod imenom Lil´Wayne u svojim „pjesmama“ propagira sve i svašta – od sebe u ulozi makroa, preko sebe u ulozi čovjeka bez kojeg prosječan party ne može postojati, pa sve do čovjeka koji dila drogu i ne brine za nikog i ništa.

 

Isti taj čovjek je svojoj kćeri za rođendan kupio BMW X6M i kao bonus tom smiješnom SUV-automobilu s poremećajem osobnosti dodao i Ferrari 599 GTO, kako bi iskazao ljubav prema svojoj „princezi“ i s druge strane izbjegao plaćanje alimentacije.

 

Samim time mi nije jasno je li pravo lice tog čovjeka izraženo kroz pjesme ili „ljubav“ prema kćeri kojoj za volanom Ferrarija 599 GTO dajem dvadeset minuta života prije udara u neko drvo ili zid.

Uglavnom, užas…

 

Jednim me dijelom ne čudi čitava ta priča oko lažnih predstavljanja i dvostrukih mjerila, te konstantnog medijskog propagiranja bogatstva, uspjeha i slave.

 

Dapače, jasno mi je da je u sklopu tog dijela „estrade“ riječ o pojedincima koji su u životu pročitali jednu i pol knjigu i osim što ne znaju pričati nemaju ni nikakvog ukusa, jer ga nisu imali gdje steći šetajući po „Ghettu“ i izbjegavajući metke. Stoga dijelom ne čudi kako ispada bitnim samo da sve što posjeduju bude skupo i s potpisom nekog slavnog (za kog dotični često nisu ni čuli), dok je sve ostalo nebitno.

 

Uostalom, ne treba ih kriviti, jer su to samo ljudi koje mediji pumpaju u nebesa i o njima pišu i pričaju hvalospjeve zbog njihovih uspješnih života i hrpetine novaca s kojima raspolažu, dok s druge strane isti ti mediji dotične ljude gledaju kao vijest koja prodaje medij ii oglasni prostor, te znaju da sve to skupa nema nikakvog smisla.

 

Tome u prilog (naravno) idu i automobili koje dotični voze, jer npr. u svom vlasništvu imati Ferrari, Koenigsegg ili pak neko od McLarenovih čudovišta i shvatiti što ti automobili jesu, te čemu zapravo služe, oduvijek su bili sasvim različiti pojmovi – oni koje dotični ljudi zbog apsolutnog manjka bilo kakve edukacije i poimanja određenih vrijednosti, te zbog vlastitog ega  jednostavno nikada neće shvatiti.

Srećom pa i ne moraju, pa je njihov svijet itekako u balansu.

 

I ne…nisam ljubomoran na nikoga, već mi jednostavno nije jasno kako dotični estradnjaci uspijevaju biti toliko jadni i iz nerijetko umjetničkih djela na četiri kotača raditi rugla.

 

Nije mi jasno ni što su to toliko posebnog napravile Kim Kardashian i Paris Hilton (osim što su se rodile, za što se pak potrudilo dvoje drugih ljudi), da bi u današnje vrijeme bile slavne, a još manje razumijem zašto je sva ta fama oko dvije najobičnije žene i dan-danas aktualna.

 

Mislim, razumijem onaj „sex-simbol“ dio u sklopu kojeg se nesposobni muškarci svrbe po mudima gledajući fotografije, no npr. s druge strane medalje je cijeli svijet imao prilike vidjeti koliko je seks s Paris Hilton zapravo super (tj. nije), pa mi ni ta „sexy“ strana više baš i nije pretjerano jasna.

…a vjerujem i da nisam jedini koji tako razmišlja.

 

Stoga mislim da je najbolje završiti ovu malu mentalno-tipkovničku dijareju s konstatacijom da tako vjerojatno treba biti, pa je umjesto daljnjeg tipkanja zapravo najbolje sjesti, zapaliti cigaretu i još se malo cinično smijuljiti na ovu nekolicinu „uradaka“ koje voze svi ti danas „slavni“ ljudi.

 

Ne znam za vas, no za volanom većine tih „uradaka“ bih bez razmišljanja na glavi nosio vrećicu ili masku, jer bi mi kao jednom sasvim prosječnom pripadniku ljudskog roda bilo neugodno.

Vama ne bi?

 

Izvor: Automobili.hr

KOMENTARI
0

Morate biti registrovani i prijavljeni kako biste komentarisali sadržaj.