ŠOKANTNO OTKRIĆE ACE LUKASA: Morao sam da pjevam Legiji!

U intervjuu je otkrio i kako je bježao od Čedomira Jovanovića, zašto Zorica Brunclik ne može da bude ministarka kulture i otkud to da mu je Milorad Ulemek Legija OK tip.

- Od onih sam što vole sve da znaju, pa pratim sve što se dešava.

Poznajete mnogo političara. Kako vam se čini taj svijet politike?

- Izgleda mi tranziciono. I dalje haotično. Treba nam bar 30 ili 40 godina da politika postane servis svih ljudi. Sada je glavna tema i estradnija je od estrade, što je potpuno besmisleno.

Za estradu kažu da je džungla, šta je naša politika onda?

- Džungla na kvadrat. Još gore je nego na estradi. Političari nisu loši ljudi. Ima tu i onih koji nisu kvalitetni, ima onih koji ne zaslužuju mjesto na kojem su, neki su pokvareni...

Gdje ima više poštenja - u politici ili na estradi?

- Ta linija poštenja je veoma tanka i zavisi s koje strane se gleda. Stvar je samo u tome da li će neko svoju funkciju da iskoristi da nama poboljša neke stvari ili će da ukrade za sebe. Kod nas onaj koji krade nema straha zato što nema zakona. Nemojte mi reći da tamo neki njemački ministar neće uraditi neku kombinaciju od nekoliko miliona zato što misli da treba da ostane uz svoj narod. Ne, on ne sme to da uradi jer zna da će dobiti robiju.

Jeste li upoznali vašeg resornog ministra Ivana Tasovca? Pratite li šta je on radio?

- Nisam ga upoznao, ali ga jesam primijetio. Pa, ko ga ne bi primijetio. Čuo sam da ima nešto protiv ljudi koji se bave komercijalnom muzikom. Mene niko ne dotira, ja se sam finansiram i borim i ne bunim se. Ne bi trebalo da nam skaču po kičmi ko koliko ima i zarađuje, jer nismo mi krivi zbog toga. A prave se i takve malverzacije u agencijama za prava izvođača da najviše para uzimaju baš ti violinisti i oni koji najmanje rade, a to je od naših para. Eto, recimo, meni to ne smeta.

Narodni pjevači su trn u oku, jer postoji fama da ne plaćate porez na sve što zaradite. Ima li tu istine?

- Plaćaju svi, a ja plaćam porez, i to u Njemačkoj, jer sam njemački građanin i živim tamo. I dokle god bude ovako, plaćaću ga u Njemačkoj.

Šta to treba da se promijeni?

- Vrlo je jednostavno. Kad u Njemačkoj plaćam porez, vidim korist od toga, a ovdje ne. U Njemačkoj plaćam čak veći porez nego što bih ovdje. Dobro zarađujem i evo hoću da kupim auto od 100.000 eira i ne želim da on poslije godinu dana vožnje po srpskim putevima izgleda kao kanta, jer sam 82 puta upao u rupu, a platio sam porez. U Njemačkoj to ne može da mi se desi. Porez sam platio da ne bude rupa, između ostalog.

A šta je s onom aferom kad se digla cijela estrada na noge zbog poreskih inspektora?

- Od toga nije bilo ništa. Čuo sam da je taj čovjek koji je bio na čelu Poreske uprave (Marko Marinković) sve to pokrenuo samo da bi se slikao s pjevačicama. Tako je meni sve to i izgledalo. Poželio je valjda da bude neki Eliot Nes, ali je na kraju završio na estradi.

Svaki put kad se sastavlja vlada, vaša koleginica Zorica Brunclik se pominje kao moguća ministarka kulture. 

- Zoricu znam veoma dobro i ne bi snašla u toj ulozi. Ona nije za politiku, ona pjeva, i to opasno dobro pjeva. Ministar kulture treba da bude političar.

Jesu li vam ikad nudili da budete u nekoj stranci?

- Nisu me zvali, ali su me često provocirali da bi trebalo da se bavim politikom. Umijem ja da pričam fino, ali ipak bolje pjevam. Nemam ni namjeru. Dovoljno dobro živim i znajući sebe, ne bih volio da dođem u situaciju da budem nepošten.

Mislite da biste morali?

- Svakako bih imao priliku. Zašto bih sve rizikovao, a dovoljno dobro živim. Evo sad razmišljam, da mi nešto stoji na tacni a da ja ne uzmem. Iskreno, ne bih odolio i ne znam ima li nekoga ko ne bi odolio. Politika omogućava takve stvari i niko nije imun na to.

Pratite li skupštinske sednice? Kako vam izgledaju?

- Gledam to, kao što gledam i neke emisije koje su kod nas prokazane i u kojima nikada ne bih gostovao. Volim humor i gledao sam Mister Bina i Monti Pajtona i meni su pojedine kvaziozbiljne emisije na televizijama smješnije i od njih. Gledam skupštinu i to redovno.

Kakav je, na primjer, Šešelj?

- On je ozbiljan lik, za razliku od raznih koji su ko pali s Marsa i koji lupetaju toliko gluposti. 

Mora da je Zoran Babić bio jedan od onih koji vas je zasmijao?

- Vrlo mi je simpatičan lik. On vjeruje u ideologiju svoje stranke i toliko je zaljubljen u nju da mi se čini da bi, kada bi mu Vučić rekao da ovo nije zid, nego želatin, on bi rekao želatin iako je jasno da je zid.

Ima li nekoga tamo ko nije čista komedija?

- Ima tamo i ozbiljnih igrača koji su nekim ljudima smiješni, a ne kapiraju da su veoma ozbiljni, poput Šešelja, Nenada Čanka... Oni su eksplicitni, ozbiljni igrači, ali umiju da budu i smiješni. Na primjer, nikad nisam zastupao stavove Čede Jovanovića, ali kad god sam ga slušao poslije pet minuta sam uhvatio sebe da počinjem da mu vjerujem u to što priča.  Vrlo je vješt govornik, čak mi je najubjedljiviji govornik od svih bivših i sadašnjih.

A kakav je Vučić? 

- On je više narodski govornik. Njega i lično poznajem i moram da kažem da dosta stvari vjerujem da želi i da se trudi da uradi, a nešto se i vidi.

Ali opet je to nedovoljno da mu povjeriš i svoj novac za porez?

- To nema veze s Vučićem i s ovom vlašću. Postoje dve stvari u koje se nijedna vlast svugdje u svijetu ne miješa, a to su sudstvo i finansije. Oni uvijek ostaju isti, a kod nas kako dođe nova vlast podrži nove sudije, nove ministre finansija, nove poreznike, poreske službe, pravila... To nema nigdje na svijetu. 

Kažete da se Vučić trudi i da radi, a ima li s kim to da radi?

- Nema dobre kadrove. SNS je prilično mlada partija i, bez obzira na to što je tako brzo eksplodirala, još nije kadrovski osnažila. Zato se uostalom Vučić potpomaže socijalistima. SPS je jedna stručna stranka koja ima mnogo ozbiljnih političara  i najduže traje.

A kakav je Vučićev tim koji odabrao za prethodnu vladu? Gdje je pogriješio?

- Evo ja kao nekakav stručni analitičar mogu da kažem da su dobro radili. Nemam nekih zamjerki, ali nisam ni ulazio potanko u resore, pa da znam gdje su greške. Ima pomaka, ali ima i demagogije, više nego što treba da je ima. Generalno rade dobro i ne vidim da bi neko mogao da radi bolje.

A kako pjevaju? Dačić je na tom polju najviše bio eksponiran?

- Ivica je super, on je vrstan političar. To što pjeva, pa to je tako normalno. Ne vidim ništa loše u tome.

Jesu li političari stipse kad je riječ o bakšišu?

- Često nisu samo oni na slavljima, nego su uvijek tu i neki ljudi sa strane, uglavnom iz biznis miljea. Političari nemaju pravo da se toliko eksponiraju.

Jesi li im to sponzori?

- Pa nisu sponzori, nego prijatelji ili ne znam već šta rade van veselja na kojem sam. Otprilike plaćaju da se svi vesele, ali nije to neko razbacivanje parama.

A gdje ima više poroka, na estradi ili u politici?

- Nisam upoznao nijednog političara koji je ultraalkoholičar. Ima onih koji vole da popiju. Za drogu ne znam, o njoj sam sasvim dovoljno rekao. Što se tiče kocke, isto ne znam jer nikad nisam kockao ni sa jednim političarem. Nijednog nisam vidio u kazinu.

Ima li istine u tome da se mnogi ljudi s estrade, ali i političari druže s kriminalcima?

- Evo ja se družim najviše. Nema kriminalca u posljednjih 15 ili 20 godina koga ja ne poznajem, s kojim nisam sjedio, kome nisam pjevao... I šta sad? Treba li ja da idem u zatvor zbog toga? Jesam li ja zbog toga kriminalac? Pa nisam! Ali hajde da se zapitamo zašto ja njih sve poznajem od devedesetih naovamo.

Zašto?

- Pa zato što sam možda morao da ih poznajem. Zato što su oni pravili slavlja i zato što su me zvali. Zna se da sam uhapšen u „Sablji“ i prvo pitanje koje su mi postavili je zašto sam pjevao kod Legije na krštenju njegovom djetetu.

Nemate moralne dileme da li je trebalo da mu pjevate?

- Nemam, a možda bi ih imao da ne živim u Srbiji. A pjevao sam kod Legije zato što sam pjevač. Da sam bio kuhar u hotelu „Jugoslavija“, gdje je bilo to slavlje, ja bih kuhao. On me je zvao da pjevam i on mi je platio, a mogao je i da ne plati. Mogao sam da kažem „neću“, a on je mogao da kaže „moraš“. Pitao sam onog policajca šta bi bilo da sam u tom slučaju, poslije mog „neću“, pozvao njega i rekao mu: „Čika policajac, onaj Legija me zove da pjevam, a ja neću, pošto smatram da je kriminalac, idi mu kaži da me ne zove“. Znate šta bi taj policajac u to vrijeme uradio? Stavio bi me u auto i on bi me sam odveo da pjevam tamo, pošto tada u policiji nisi smio da kažeš slovo „L“. Čim kažeš slovo „L“, njima svima padnu gaće. A onda kad se desilo sve što se desilo, onda su odjednom svi bili veliki i opasni. Samo mjesec dana prije ubistva Zorana Đinđića neka se sjete ko je bio Legija tada i šta se desilo u „Stupici“. Legija je bio bog u policiji. A ispalo je da smo nastradali mi koji smo pjevali kod Legije. Pa gdje je tu logika. To je bilo vrijeme za koje kažem ne vratilo se nikad.

A ko je za tebe Legija?

- Veoma dobro sam ga poznavao i s moje tačke gledišta smatram da je ok lik. Ne zanima me šta je uradio.

A jesi li zbog njega ili bilo kog kriminalca morao da pjevaš?

- Nije me niko tjerao da pjevam. Pjevao sam kad sam pjevao, kad nisam, onda nisam, i to je to. Smio sam da ih odbijem, ali ima onih koji nisu.

(Kurir)