Epilog čuvene fotografije s lešinarom i djetetom je najveći poraz civilizacije! (FOTO)

Dječak je pokušavao da stigne do centra Ujedinjenih Nacija u Ajodu u južnom Sudanu koji je imao kuhinju za gladne. Fotografija je osvojila Pulicerovu nagradu 1994. godine.

Detalji o tome šta se desilo u trenutku kada je fotografija nastala, ali i poslije toga, su sigurno jedna od najkompleksnijih priča ljudske patnje modernog doba.

Karter je u Sudanu imao zadatak da slika gladne ljude, a ideja je bila da se u okviru međunarodnih pokušaja da zaustave glad, podigne svijest ljudi o tom problemu.

Pošto je napravio sliku koja izaziva mučninu i užas, na njega se obrušila gomila ljudi koji su se pitali - kako je kao nijemi posmatrač mogao da fotografiše taj prizor, i zašto umjesto što je slikao nije pomogao djetetu. Njegovo samoubistvo do kog je došlo ubrzo, je dodatni udarac u ovoj jezivoj priči.

Šta se zapravo desilo?

Osnovni detalji - dijete je krenulo ka kuhinji centra Ujedinjenih Nacija, stalo je da se odmori, iscrpljeno od gladi. Njegovi roditelji su vjerovatno otišli do centra ne bi li što prije uzeli hranu. Dijete je ležalo nepomično i privuklo pažnju lešinara.

Karter je ispričao da je napravio nekoliko snimaka, a onda je pojurio pticu da bi je otjerao. Ovo nije kompletna istina, nije čak ni djelimična.

Kasnije, drugi fotograf je otkrio da je proces nastanka fotografije bio malo duži nego što je Karter predstavio. Sam Karter je kasnije priznao da je scenu posmatrao oko 20 minuta. Čekao je da se lešinar više približi djetetu nadajući se da će raširiti krila i da će tako imati dramatičniji snimak. Pošto se to nije desilo, Karter je slikao i otjerao pticu.

Nije pomogao djetetu, i niko nije siguran šta se sa dječakom desilo kasnije. Karter je izjavio da u odnosu na ono što je video širom Sudana te godine, situacija ovog djeteta nije bila drugačija.

Bes i kritike

Glad nije neuobičajena pojava u južnom Sudanu. Informacija da je glad vladala samo te godine kada je slika nastala je pogrešna. Ova zemlja je bila obuhvaćena talasom gladi 90-ih godina. Ljudi su umirali masovno. Za bilo koga ovakva situacija bi bila nepodnošljiva, a posebno za nekog ko izbliza mora da gleda patnju kroz objektiv.

Čitaoci Njujork Tajmsa su pobijesneli kada je slika objavljena. Ljudi su opsjedali urednike sa pitanjima da li je dijete preživjelo. Zbog toga su u sljedeći broj stavili obavještenje da je dijete pobjeglo lešinaru, ali da je poznato samo to. Onda su se kritike usmjerile na Kartera i ljudi su htjeli da znaju zašto nije pomogao.

Fotoreporteri su tada dobijali stroge instrukcije da ne dodiruju gladne u Africi zbog mogućnosti širenja zaraznih bolesti.

Ne znamo da li je mogao da pomogne, ali zaista je strašno što je čovjek od krvi i mesa, čovjek sa emocijama - gledao i fotografisao patnju djeteta bez uslovnog refleksa da učini nešto.

Saznanje da je 20 minuta bio posmatrač sigurno nije doprinelo njegovoj reputaciji. Kako je napisano u listu "St. Petersburg Times": Čovjek koji podešava objektiv da bi dobio odgovarajuću sliku djetetove patnje bi isto tako mogao biti predator, drugi lešinar na licu mjesta."

Samoubistvo 

U 33. godini Karter se automobilom dovezao na mjesto gdje se kao dijete igrao, povezao je crijevo za auspuh i ubacio crijevo u kabinu. Izvršio je samoubistvo. Ostavio je poruku u kojoj je napisao da je patio od depresije i da je imao velike dugove, a pomenuo je i traume kroz koje je prošao fotografišući užasne prizore.

U poruci je govorio o "živim sećanjima ubistava i leševa, bijesu i bolu, gladovanju povređene djece,..."

Fotografija i kontroverza koja je pratila njen nastanak su doprinijele da Karter nije mogao da izbriše žive slike užasa čiji svjedok je bio. Pulicerova nagrada i priznanje za jezivu sliku su samo dolili ulje na vatru i pojačali njegov osećaj krivice, sve dok nije shvatio da mu je svega dosta i da sa tim ne može da živi.

(balkanspress.com)