Humoreska: Gdje je greška?

–Ti si onaj profa istorije umjetnosti ?- pitalo me. Mi te ovdje vodimo pod 4P.

-Ne kontam..

-To je, brale, definicija profesora umjetnosti: čovo sa Pogrešnom strukom, u Pogrešnom gradu, u Pogrešno vrijeme, na Pogrešnom mjestu!

-Tako, znači...

Reklo mi da nemam šansu u ovom gradu. Kako, pitam, znate li vi šta je profesor umjetnosti, a imam i magistraturu, napravio je u Firenci, ku'š bolju referencu. Ne trebaju nama takvi kadrovi, reklo mi, znaš li ti zidat', varit', kontaš li vodoinstalacije, struju, znaš li vozit' kamijon? Ili se razumiješ u neki drugi zanat? Znaš li se brinut' o starim i bolesnim? To nam treba, jarane, čitaš li ti novine, pa tona jedna tih kadrova zbrisala van! A tvoju umjetnost mačku o rep! Čuj, profesor istorije umjetnosti! Nije ovo Pariz, druže!

Kaže, nije Pariz. Znam i ja, nije mu ni do koljena. A i to je previsoko, ni do gležnjeva. Razmišljam šta uradit i pade mi na pamet nešto originalno. Sa još par poznanika, u istoj smo koži, napravićemo mali varijete. Ali ne onaj klasični, nego varijete na otvorenom. Sa šarolikim programom, primjerenim širokim narodnim masama. Biće par humorističkih numera, govorenja poezije, malo muzike...

Jarani oduševljeni, znaju svašta, angažovaće još nekoga, uvrstićemo i par artističkih numera, biće to dobro, mora...Cijene ulaznica biće, kako kažu, popularne, a nama za uhar.

-A naziv? – pitaju me drugari. Kako ćemo se zvat'?

-Polako, smislio sam već, ali to ostaje tajna sve do otvaranja, do prve predstave. Samo da znate da je to veoma zvučan naziv, bombastičan i popularan u svijetu, posebno svijetu umjetnosti. Šapnuo sam im, to je ono pravo, rekoše. Mjesec pred otvaranje potrošili smo zadnje pare na najavu i reklamu. Gdje god se oglas pojavio, stajalo je samo VARIJETE, a pored toga veliki upitnik. Potom: NAZIV VARIJETEA IZNENAĐENJE SEZONE!

Onda je došao i taj dan. Na jednoj ledini, uz općinsku dozvolu koju smo masno platili, napravili smo malu pozornicu. Okupilo se i dosta naroda. Kont'o sam, ovo mora izać' na dobro. Imamo dobre numere, a ovako nešto ovaj grad još nije vidio. Kad sam ocijenio da je vrijeme za početak, razgrnuo sam zavjesu i izišao pred publiku, sav sretan, zahvalio na posjeti i obećao sat-dva lijepe zabave.

-A naziv? Kako se zovete? – pit'o je neko iz prvog reda. Obećali ste to kao iznenadjenje.

-Naravno, rek'o sam. Čast mi je saopštiti vam, cijenjena publiko, da se naš skromni varijete zove KORONA! Varijete KORONA! –podeblj'o sam još.

Istovremeno sam skinuo papir sa velike table na kojoj je stajao taj naziv.

-Korona kažeš, a? – čuo sam još prije nego što sam utonuo u ništavilo.

Ničega se ne sjećam, osim da je nastao haos i da je prema meni nahrupila cijenjena i uvažena publika.

                                                                *

Ležim u bolnici, imam gips na obadvije noge i ruke, a ponosno nosim i onu čvrstu kragnu oko vrata, glava u trostrukim zavojima. Ne vidim ni na jedno oko, a po tijelu sam modar k'o nekad popularni vešplav. Na drugim krevetima moji drugari iz varijetea. Bolje su prošli, ja sam bio prva linija.

Razmišljam, ali nikako da dokučim, šta to bi, majku mu, zašto? Gdje je bila greška?