Ispovijest Šabanove unuke Ele! Potresne scene pored murala u Šapcu: Evo šta se dešavalo samo 5 dana pred smrt kralja narodne muzike! (FOTO)

Ceijeli grad odiše nekom neopisivom tugom, a nerijetko se mogu čuti i jecaji prolaznika, posebno onih koji prođu pored murala koji je oslikan u čast velikoj muzičkoj legendi.

Oko murala osim Đurađa, bila je okupljena i ekipa iz kraja, koja je pružala podršku mladom umjetniku, a naš pogled zaustavio se na jednoj djevojci kojoj su oči bile pune suza. Zurila je u grafit na zidu, nema i potpuno praznog pogleda. Nečeg bolnog je bilo u toj njenoj tišini, piše Espreso.rs.

"To vam je Šabanova unuka Ela. Njenoj majci je Šaban ujak, a njena baba Sarajka je Šabanova rođena sestra. Šaban ima dvije sestre - Sarajku i Desu. Stoji ona ovdje već neko vrijeme. Do maloprije je baš plakala, i evo sada samo zuri u mural, ne trepće", objasnio nam je jedan momak koji se tu našao.

Imali smo neopisivu potrebu da djevojku zagrlimo, i kažemo joj bilo kakve reči utehe, ako takvih reči uopšte ima, a izgleda da je i njoj to bilo potrebno. Sa suzama u očima, Ela je prihvatila zagrljaj, a onda prihvatila i naše najdublje saučešće. Taj prazan pogled koji se gubio u daljini, nije dozvoljavao da nastavimo bilo kakav razgovor, ali je Ela krenula sama da govori... i dalje u nevjerici, prisjetila se posljednjeg trenutka provedenog sa svojim dedom Šabanom, a njene riječi iz te praznine, prosto kao da je izgovarao neko drugi. Tekle su same.

"Jednostavno ne mogu da povjerujem... Ja sam bila u Beču na njegovom nastupu prije samo dvije nedjelje. Još uvijek je živ svaki dodir i svaka slika, i svaki njegov osmijeh, i svaka riječ... Ja sam sigurna da je on predosjetio svoju smrt. Ja to znam. Vidjela sam mu to tada u očima" - priča dvadesetogodišnja Ela, Šabanova unuka i nastavlja, a mi samo nijemo slušamo:

"Sada znam da se taj Beč u koji sam otišla jer sam imala raspust od škole, nije desio slučajno... ja sam morala da odem tamo, da bih ga vidjela još jednom, tada zadnji put. Ne mogu da zaboravim kad je počeo nastup koliko je sa bine gledao samo u mene i mog brata, sa nekom tugom i sjetom u očima. Čudan je bio u toj mjeri, da sam se, sjećam se, u trenutku zabrinula. Prije nastupa smo se onako lijepo ispričali, i sjećam se kaže mi - Mršo moja, mršo, tako me je zvao - a, jel ti stoji škola na mjestu? Reko na mjestu je, kako mora. Kaže on - pa dobro, šta da radiš. Ajde dođi ovamo da se slikamo ti i ja, neću ovdje pred masom, onda imam onaj moj glupi kez, vještački. I tu sam se nasmijala. Uvijek je znao da me nasmije, i toliko smo se izgrlili, baš ono - kao da je zadnje. I žurio je tada se vrati sa tog nastupa kući. Sjećam se rekao je - samo da što prije odem da vidim moje", prisjetila se Ela posljednjeg razgovora.

"Tako je bilo i sada na posljednjem nastupu. Sanela se čula pet dana prije nesreće sa njim i vodili su jedan jako dugačak razgovor. I ona je sama rekla da je i njoj to bilo jako čudno. Kao da se gasio, iz nepoznatih razloga. Bio je nekako tužan, i kao da se tim razgovorom tada i od nje pozdravio. Bio je to oproštaj. Znao je... predosjetio je. Jednostavno - svi smo ubijeđeni da je on nekako svoju smrt predosjetio. Kada je sa Sanelom posljednji put razgovarao, rekao joj je - Ma žurim da se vratim, samo želim da se vratim svojoj kući, da budem sa mojom porodicom" - priča Ela, drhtavim glasom, uspijevajući nekako da zadrži suze, a sjećanja joj samo naviru. Da je Šaban predosjetio da će nešto da mu se desi nisu ustanovile samo ona i Sanela.

"Taj momenat me proganja, to kako se ponašao posljednje dvije nedjelje života. To nas sve proganja. Moja baba je bila za Božić kod njega, i kaže bolio ga je stomak mnogo, išao je svaki čas u wc. Samo je tako ležao i gledao u nju, i njoj je non stop samo ta slika u glavi. Samo je tako gledao u nju, i baba ga je pitala, jel ti treba što god, on je rekao - ne, ne treba mi ništa, ja sam dobro. I to je bilo posljednje što ona zna, kad su se vidjeli za Božić i za slavu", priča Ela plačnim glasom.

" Mi nismo išli tamo u kuću. Moja baba je sa njima. Ona inače čuva Sanelinu i Batinu kćerku Unu. I kad se dogodila nesreća, babi prvo nisu smjeli da kažu uopšte da ga više nema. Rekli su joj za nesreću, jer je počelo da izlazi po portalima, i krenula je vijest jako brzo da se širi, ali kad je umro u bolnici, od babe su to prvo krili. Onda se proširila vijest da je otišao, i kad je to došlo do babe, bukvalno samo što se nije onesvijestila. Sanela joj je rekla onda - ma nije bre ništa tetka, lažu! Nije istina. Živ je tata. Polako, šta ti je. Morala je to da joj kaže, a i ona je bila van sebe. Plašili su se da će da je strefi srce i htjeli su da je nekako pripreme. Tako da su joj prvo dali tablete, i to baš veliku dozu. Ja sam već znala. Kad su mi rekli, bacila sam se na pod i toliko sam vrištala i zapomagala. Baba je rekla - lažete me da je živ, i kad su joj napokon rekli istinu - ona nije mogla sebi da dođe prvo od šoka, a onda se savijala i vrištala...Ma strašno je... svi su na tabletama...i Ilda i Sanela i Goca, i babe, i svi...", neutješna je Ela dok stoji ispred murala potpuno blijeda i isrpljena od tuge...

.

.

.

.

.

.

.

.

.

(Espreso.rs)