Pustolovna humoreska: ROB'INSAN HUSO!

 Jedan od mnogih putnika bio je uvaženi mještanin Rob' insan Huso. Dopratila ga je supruga, rasna i crvenokosa lejdi Huso. Čvrst zagrljaj, vreli poljupci i Rob'insan se ukrcao. Gradonačelnik je održao kratak govor i brod se lagano odvojio od mola. Sa zidina tvrdjave iznad luke opalio je top, poželivši tako putnicima i brodu sretan put. Narod je klicao mašući rukama i zastavicama. Jedrenjak je uskoro zašao za obližnju puntu i nestao iz vidokruga razdraganih gradjana.

Brod je mirno plovio, putnici su vrijeme provodili izležavajući se na gornjoj palubi, na popodnevnim čajnim seansama ili igrajući karte, uveče na plesnim večerima u velikom brodskom salonu. Desetog dana u ranim večernjim satima nebo se zacrnilo i na okean se sručilo nevrijeme koje ništa dobro nije obećavalo. Brod se opasno naginjao i zahvaljujući samo vještom kormilaru održavao se nekako na razbješnjelom okeanu. Bilo je jasno da slijedi ono najgore. Zavladala je panika, počela je i jaka kiša koja je nemilice šibala po brodu i nesretnim putnicima, od tame i vode ništa se nije vidjelo, vjetar je jezivo zavijao, a ogromni talasi odnosili su u nepovrat i ljude i stvari. Onda je vjetar nagurao brod na podvodne grebene kojih je bilo u izobilju. Udarac je bio silovit, veliki jedrenjak se raspolovio, a nedugo zatim i potonuo. Svako je na svoju ruku pokušavao da se spasi. Oni koji nisu potonuli s brodom očajnički su nastojali da doplivaju do stijena koje su stršale iz vode. Većina putnika se podavila, krici očajnika utapali su se u jezivom zavijanju vjetra. Što nije uspjela nemilosrdna priroda, odradile su ajkule. Grozna drama potrajala je nekih sat-dva, a onda je nastala tišina, remećena još jedino posljednjim suludim urlicima vjetra i udarima munja.

                                                                        *

Skoro istovremeno, na jednom dalekom otoku odvijala se druga drama. Grupa urodjenika gonila je jednog suplemenika, derući se i gadjajući ga čime su stigli. Siromah je bježao koliko su ga noge nosile.

-Kokniga-rokniga! Rundo-bundo-kinta-kunta-punta-munta...!- orilo se selom.U prevodu: Povalio nam je sve žene, djevojke, majke i sestre...četiri poglavičine žene i šest kćerki, a i staru mu majku...preš'o je i na muške...drž'te ga! Konačno, jadnik nije više imao kud. Vezali su ga i smjestili u veliki čamac. Desetak kršnih ratnika snažno je zaveslalo.

-Koko-džoko-bumba-tulumba! Oklagija-burgija-šargija-leblebija! Oki-doki-milvoki! U prevodu:

Vodite ga na pusto ostrvo da se nikad ne vrati, utucite ga, uštrojte ga...-bili su više nego jasni muškarci.

-Berza-meterza,veli jože–krivo vam što može!- protestovala je istovremeno velika grupa žena i djevojaka iz plemena. U prevodu: Pustite ga, zavidni ste mu što je pravi čovo...što zna pos'o...

One su bez ikakve dvojbe imale vlastite jake i opravdane argumente...

I veslali su tako ratnici, njih desetak, dva dana i dvije noći, a u osvit trećeg dana pred njima se ukazao obris nekog otoka. Pristali su i izbacili nesretnika. Zatim su snažnim zaveslajima krenuli nazad. Iscrpljen od gladi, žedji i batina, kršni urodjenik se samo skljokao na pijesak i utonuo u dubok san.

                                                                            *

Mjesto brodoloma izgledalo je stravično. Svugdje krš i polomljene stvari. Kraj jednog grebena iz mora je stršao slomljeni jarbol, a lagani povjetarac poigravao se ostacima nečega što se još prije samo par sati zvalo jedro. Nekom životu ni traga. A onda, ipak, na širokom grebenu nekih pola metra iznad vode, izmedju mnoštva nasukanih sanduka i drugih stvari, nešto se pomaklo. Bio je to niko drugi, do naš vrli i uvaženi Rob'insan Huso. Nekim čudom dospio je na stijene i preživio. Nakon što je zahvalio Svevišnjemu na spasenju, te ustanovio da je jedini preživjeli, krenuo je na posao. Sve što je plutalo na vodi i moglo nečemu koristiti, ne obazirući se na opasnost od ajkula, odvukao je na otok u blizini, koji je upravo izranjao iz jutarnje magle i kojem se obradovao k'o bratu rodjenom. Vrativši se do slomljenog jarbola, zaronio je i ustanovio da brod nije potpuno potonuo, veliki dio zadržao se na stijenama desetak metara ispod površine. Izronio je masu korisnih potrepština, od kuhinjskog pribora do raznovrsne hrane, pitke vode i alata, a iz oružarnice nekoliko pušaka sa dosta municije i odvukao na obalu. Nakratko se odmorio, a zatim od brodskih ostataka, te šumskih resursa počeo graditi privremeno sklonište. Završivši, potpuno iscrpljen samo se napio vode i zaspao i nije se budio do slijedećeg dana.

                                                                            *

Već je bilo uveliko svanulo kad ga je iz dubokog sna probudilo kreštanje velikog papagaja. Odradio je nekoliko zarona i pronašao još vrijednih stvari. Radeći na novoj, velikoj kolibi, povremeno je ispitivao okolinu, ali ništa osim voća i pitke vode nije pronašao. Usput je uhvatio divlju mladu kozu, koja će mu sa velikim papagajem praviti društvo. Posijao je i razno sjemenje s broda. Nakon nepun mjesec dana njegova nastamba je izgledala lijepo i bogato. U časovima zasluženog odmora s uživanjem je ležao u mreži razapetoj izmedju dvije palme i čitao knjige koje je uspio spasiti iz utrobe broda, pušeći debele cigare i sladeći se pri tome prvoklasnim konjakom i rumom koje je izvukao iz kapetanove kabine.

                                                                              *

I kršni urodjenik kojeg su igrom slučaja prognali na isto ostrvo na koje se nasukao i Rob'insan, krupna momčina ogromne frizure i velikih očiju koje su igrale kao na zejtinu, nije sjedio skrštenih ruku. Nakon što se probudio iz dubokog sna sklepao je malu nastrešnicu. Zadržavao se uglavnom u blizini, a jednog dana odlučio je da podrobnije ispita okolinu. Skoro u isto vrijeme u istraživanje je krenuo i Rob'insan. Sreli su se nakon par sati, gledali se s nepovjerenjem. Brzo su shvatili da jedan drugom ne predstavljaju prijetnju. Prvi se oslobodio urodjenik, prišao čudnom strancu bijele puti i temeljito ga ispipao, potom su krenuli u njegovu nastambu. Cijelo vrijeme momak je čudno gledao Rob'insana i mumljao: Ukla-bukla.... U kolibi ga je domaćin ponudio čajem u engleskim šoljicama koje je izvukao s broda.

 –Ja sam Rob'insan!- rekao je u jednom trenutku. Kako se ti zoveš?

-Rob'insan!-odvratio je ovaj k'o iz topa. –Ne, ja sam Rob'insan, a ne ti.....čekaj, možda i nemaš ime. Vidio sam da si veoma brz, pa ću te zvati Metko! Eto! Metko! –govorio je i pokazivao prstom na njega.

-Metko! –veselo je odgovarao urodjenik ne skidajući ogromne oči sa svog domaćina.

Živjeli su u Rob'insanovoj kući, lovili i bavili se zemljoradnjom. Ukla-bukla! – nije prestajao da melje Metko. Siroti Rob'insan pojma nije imao šta to znači. A onda, jedne lijepe i vrele tropske noći, priroda se pobrinula da i to shvati. Nije zamjeriti dvojici očajnika na pustom otoku što im je u žilama proradio onaj iskonski ljudski nagon. Pusto ostrvo, usamljenost i nebo posuto milijardama zvijezda, uz neku vrstu alkohola koji su sami napravili, učinili su konačno svoje, Rob'insan je najzad shvatio da ukla-bukla znači poziv na nježnost i nije se opirao. Pa, pobogu, i njih dvojica su bili samo dva obična ljudska bića, dva smrtnika. Nakon što bi Metko zavapio ukla-bukla, otišli bi u šumu gdje su podigli namjensku kolibicu. Otamo bi Rob'insan izlazio poskakujući s noge na nogu, relaksiran i rumen u licu i sa po cvijetom u ruci i kosi. Metko bi obično izišao par časaka kasnije, zapalivši cigaru domaće radinosti, zadovoljno otpuhujući prvi dim. Nikad Rob'insan nije odbio poziv svog druga Metka. A u ovoga nije bilo pauze. Da je na otoku kojim slučajem vladao socijalizam, bez ikakve dvojbe bi dobio udarničku značku! Prošle su mnoge godine i Rob'insana je uhvatila nostalgija. Poželio je kuću i lejdi Huso. Odlučio je da se otisne na pučinu, u nadi da će ga spasiti neki brod. Sagradio je veliki splav, utovario hranu i vodu, pozdravio se s Metkom i ukrcao. Sav u suzama, Metko je zavapio: Ukla-bukla!

-Dobro, eto me!- odgovorio je Rob'insan i iskočio sa splava. Otišli su u šumicu i ostali dobrih sat-dva. Po običaju, iz šumice je Rob'insan izišao s cvijetom u kosi, rumenog lica. Drugi cvijetak držao je u ruci. Cupkao je kao dijete, s noge na nogu. Iza njega, zadovoljno otpuhujući prvi dim, izišao je Metko. Još jedan zagrljaj i Rob'insan se otisnuo u susret neizvjesnosti. Uhvatio je povoljnu struju i veoma brzo se udaljio od obale. Obrisi otoka postajali su sve nejasniji, a vjetrić koji se tog časa podigao, isprekidano je donosio posljednje vapaje usamljenika na otoku: ukla- bukla...oooo...ukla - bukla...

                                                                             *

Nakon par mjeseci više plutanja nego plovidbe, iscrpljenog i od sunca izgorjelog Rob'insana spasili su neki ribari. Kad je došao sebi, ispričao im je svoju priču i saznao da idu upravo u njegovu luku. Već dobro oporavljen, Rob'insan je skakao kao dijete od radosti kad je jednog dana, nakon višednevne plovidbe, ugledao poznatu luku i tvrdjavu s topom iznad nje. Pozdravio se s ribarima, zahvalio im i uputio se svom domu. Ugledavši ga i ne vjerujući svojim očima, njegova još uvijek dobro držeća i atraktivna crvenokosa supruga pala je u nesvijest. Za susjede i prijatelje pripremili su večeru u čast sretnog povratka. Kad je i posljednji gost otišao, Rob'insan se umoran i iscrpljen uspio samo dovući do spavaće sobe, skljokati na krevet i čvrsto zaspati. Ubrzo zatim, ugasivši velike svijeće u salonu, u spavaću sobu ušla je i lejdi Huso. Godinama nije vidjela supruga i bila je željna nježnosti. Prišla je krevetu i legla uz njega. On je već toliko hrkao da su se zidovi tresli, no, ona nije htjela odustati. Priljubila mu se uz ledja i nježno ga milovala. Rob'insan se usljed toga samo nakratko probudio, ne okrećući se pri tome. Prije nego što je ponovo utonuo u duboki san, uspio je samo promrmljati:

-Nemoj Metko večeras, matere ti, boli me glava.....

(Piše: Emir Dervišefendić - prema vicu nepoznatog autora)