Sumorna globalna predviđanja srpskog ekonomiste: Epidemija je dar s neba za moćnike, poslije korone svijet će biti suroviji!

Za novu krizu tako neće biti kriv ekonomski model zapadnih država, koji se ni za jotu nije promijenio od Velike recesije 2008/2009. Za krizu neće biti kriva brutalna budžetska štednja, ni stagnacija primanja najvećeg dijela zaposlenih, niti besramno ignorisanje strahovitog rasta nejednakosti. Ne, sa sistemom je sve u redu, ali je virus, eto, pokvario idilu.

Zapadne države, i sve druge koje se na njih ugledaju, imaće izgovor da bar još jednu deceniju nastave sprovođenje destruktivne ekonomske i socijalne politike. Do krajnjih granica će se testirati izdržljivost sluđenog javnog mnjenja koje će povjerovati da je smisao egzistencije samo u tome da se ostane živ. Nije slučajno da se sistematski podstiče histerija koja je svet dovela u stanje kolektivne psihoze u kojoj svaki totalitarni eksperiment može biti prihvaćen bez pobune.

Sve velike ekonomske krize, od trijumfa neoliberalizma osamdesetih godina prošlog vijeka do danas, imale su isti uzrok – veliki, kombinovani rast zaduženosti građana, države i privrede. U drugoj polovini 2019. visina globalnih dugova je dostigla nevjerovatnih 350.000 milijardi dolara i prešla je 320 procenata globalnog bruto domaćeg proizvoda. Obe brojke su daleko iznad nivoa koji je viđen 2008. i koji je tada izazvao krizu strašnih razmjera.

Sistem već deceniju funkcioniše od danas do sutra – novac se neprekidno štampa i kamate se održavaju na apsurdno niskom nivou kakav nije viđen u modernoj historiji. Stari dugovi se vraćaju samo novim zaduživanjem, ali neodrživ rast kompanijskih dugova počinje da urušava finansijski sistem. U SAD je u septembru 2019. počela ozbiljna kriza likvidnosti i krenulo je dodatno, veliko štampanje para. Stručna javnost, međunarodne organizacije i globalni mediji su se pravili da ne vide šta se događa. A onda je došao virus. Za razliku od prethodnih kriza koje su bile krize tražnje, ova danas je istovremeno i kriza tražnje i kriza ponude jer je veliki dio privrede (pogotovo servisni sektor) stao. To je kombinacija kakva se sreće samo u sankcijama i ratovima.

U ovom trenutku zapadne zemlje planiraju da naštampaju nekoliko hiljada milijardi dolara – za početak. Ovu ogromnu dodatnu emisiju novca niko neće dovesti u pitanje. Niko neće zapaziti kako se u krizama novac volšebno pojavljuje i da ga uvijek ima kada banke i velike korporacije dopadnu nevolja. Novca uvijek ima dovoljno za naoružavanje, za vojne vježbe, za brutalne vojne intervencije. Nema ga dovoljno samo za socijalnu davanja, za medicinsku opremu, za plate zdravstvenih radnika, za naučna istraživanja i obrazovanje. Zapadni sistemi su sjajni kada treba „proizvoditi“ finansijske derivate, alate za gubljenje vremena na društvenim mreže, za holivudske proizvode za ispiranje mozga. Posrću samo kada treba brinuti o ljudima – kada zatrebaju zaštitne maske, respiratori, bolnički kapaciteti, lijekovi, ili kakva druga realna dobra.

Kada pandemija prođe i prebroje se mrtvi, tada će nove, ovoga puta ekonomske žrtve doći na red. Finansijskim intervencijama spasiće se velike banke i korporacije, ali će svi drugi doživjeti veliki šok. Nezaposlenost će naglo skočiti i najteže će pogoditi najugroženije dijelove stanovništva – one milione koji nemaju ni zdravstvenu, ni socijalnu zaštitu, ni ušteđevinu, već imaju samo dugove. Žrtve siromaštava niko neće brojati, niti će objavljivati dnevne biltene bolesnih ili umrlih zbog siromaštva.

Kriza će ponovo unesrećiti male i slabe ekonomije. Kapital, koji se već povlači iz država u razvoju, povlačiće se još brže. Slabe ekonomije će biti na koljenima, jer je njihov kapacitet da pomognu svoju privredu nedovoljan. Niko neće ni primijetiti da moćne zemlje koje hiljadama milijardi subvencionišu svoje kompanije, koristeći pandemiju kao pokriće, grubo narušavaju pravila globalne tržišne igre – pravila koja su upravo oni postavili.

Potom će bogate države i MMF ponuditi pomoć u vidu kredita, nabacujući već zaduženim zemljama novu dužničku omču. Za naštampanu dolarsku ili euro „hartiju“ slabe države će još intenzivnije razmjenjivati svoja realna dobra – robu, imovinu i resurse. Domaći eksperti, zaljubljenici u malu državu i slobodno tržište, objašnjavaće da tu nema govora o otimačini, već da to Zapad investira svoju mukom stečenu štednju. Nesretne i nesposobne vlade će nasijedati na iste stare trikove i vjerovaće istim savjetnicima. A građani, oni će biti sretni što su „pretekli“ – samo neka je glava na ramenu, makar stomak bio i prazan. Varaju se one dobre duše koje vjeruju da će nas kriza nečemu naučiti i da će svet proći katarzu. Poslije pandemije svijet će biti još suroviji.

.

.

.

.

.

(Kurir)