Vesna Zmijanac o najtužnijim trenucima u životu: Izgubila sam dva sina jer sam bila alk.holičar!

- Bilo mi je suđeno da u vrijeme najveće slave spoznam i najveće duševne muke. Naše prvo dijete, sina, Vlada Jovanović i ja smo izgubili 1986, kad sam bila u sedmom mjesecu trudnoće. Spontani pobačaj se dogodio u pauzi koncerta u Mladenovcu. I ne zamkerite mi što scenu porođaja, koji je iznenada i prijevremeno otpočeo, i faktički se događao u garderobi iza bine, a trajao je i u toku puta do Beograda, pa i nekoliko minuta u bolnici, ne mogu da opišem čak ni danas. Jer to je jedan od onih bolova koji još uvijek boli, praznina koja još uvijek zjapi istom tamom i kad god se toga sjetim, a sjećam se vrlo često, utroba mi se zgrči - rekla je pjevačica, pa dodala da je godinu dana kasnije doživjela isti bol.

- U prvih nekoliko nedjelja nakon toga željela sam da i ja nestanem, da me nema. Krivila sam sebe, ne tražeći nijednu olakšavajuću okolnost, i pritom sam samoj sebi smišljala takve patnje i muke kao kaznu da sam možda u jednom trenutku prešla onu granicu koja razdvaja svesno sagledavanje činjenica od umišljenih, pomalo bolesnih i grešnih zaključaka. Nisam ni slutila da me, na nesreću, čeka isto to, još gore. Vladino i moje drugo nesuđeno dijete, takođe sin, i takođe u sedmom mjesecu trudnoće, izgubila sam pod približno istim okolnostima - objasnila je Vesna i rekla da smatra da je gubitkom djece na neki način platila grijehe iz mladosti.

- Mislim da sam ih preplatila. Mislim i ja, a i moji nerođeni sinovi, da je, što se naše krvi tiče, danak namiren. Stvarno sam platila punu cijenu. Odlučila sam da više nikad sebi ne dopustim da mi bilo šta drugo bude važnije od sopstvenog mira, zdravlja i porodice - zaključila je ona.

Kada se posvetila sebi, prestala da pije i okrenula se zdravijem načinu života, zatrudnila je i rodila kćerku Nikoliju. Iako je trudnoća bila komplikovana, Vesna je izašla kao pobjednik.

- Bogu sam se molila da moja Nikolija preživi. Ovog puta, poučena i kažnjena prethodnim iskustvima, sljedstveno mojoj odluci da ću, ako mi šansa bude pružena, a bog milostiv prema meni - sve ostalo potčiniti tome da postanem majka. Svoju treću trudnoću od početka riješila sam da odležim i da je održavam jer je bila rizična, pod konstantnim nadzorom ljekara. Shodno tome sam sve svoje obaveze i gostovanja otkazala i otišla u Zagreb, na kliniku, pod nadzor i staranje dr Asima Kurjaka, mog velikog prijatelja i, kasnije, pred samo Nikolijino rođenje, mog vjenčanog kuma - kaže Vesna, pa nastavlja:

- Nikad u svom dotadašnjem životu nisam imala takvu strepnju niti sam osjećala takav strah, kako je to bio slučaj tokom tih sedam mjeseci mog ležanja u bolnici. Svaki dan sam se molila da bude sve u redu, da ovog puta uspem iznesem trudnoću. Na svako pomijeranje u stomaku, mene je oblivao hladan znoj. Na svaki Nikolijin pokret ja sam se u panici trzala. Na svako žiganje u krstima ili majušni bol u karlici ja sam panično zvala doktora. Na sreću, rodila sam živu i zdravu kćerku i bogu sam vječno zahvalna na tome.

.

.

.

.

.

.

.

.

(Republika.rs)