Skok, skokovi, asistencija, poraz, pobjeda, dijamant...

Kada su kod izvještaji o broju skokova naših košarkaša, naročito onih u NBA, i postignutih koševa , ali u porazima njihovih timova postali vijest  bez koje ne može početi ni radni, a ni neradni dan, dugo sam se čudom čudio. Bilo mi smiješno, čuj, napravio toliko i toliko skokova. Pa, zar skakanje nije dio igre? Zar im skakanje nije pos`o? I što ja da balavim od sreće kad oni skoče ili naskoče par puta. U porazu svojih timova. Zar treba rudaru brojati zamahe krampom da bi iskopao tonu ćumura? Kako će drugačije iskopati?  No, kako je vrijeme prolazilo, i mene polako hvatala ta euforija. Dan ne počinjem čitanjem vijesti o napretku države na putu u EU, ili datumu početka isplate penzija, nego izvještajem o broju skokova naših NBA-ovaca, naravno, a kako drugačije, u porazima njihovih timova. A na sve to uvijek se vežu i pitanja koliko je golova zabio dijamant, koliku je minutažu imao. Kako je igrao mali princ. Neko od običnih stvari napravio nauku. Šta nauku, bukvicu! I na to nam se, bijednicima, svodi maltene sav život. 

Ustajem priično kasno, derem se da mi se donese kafa, otvaram laptop i grozničavo surfam, čuj, surfam, listam, izbuljenih očiju tražim.

-Aha, evo! Naš`o sam! Teletović dao pet koševa u porazu svog tima i napravio deset skokova!

-Nurkić ubacio tri koša!

-Dijamant ponovo bez minutaže! 

-Sunce mu žarko, dajte još jednu kafu! – derem se.

Nije šala, Teletović skočio toliko i toliko puta. Strašan je Mirzail. A i Juka. Skaču kao malo ko. No, dijamant zabrinjava, kako naciju, tako i mene. Ne zabija. Sjedi na klupi.

Ovo traje već prilično dugo. Kao i naša štampa, portali i znani i neznani, i ja sam post`o opsjednut  tom glupom statistikom koja veze sa zdravim razumom nema. Izvještavanjem kol`ko je puta neki lik skočio, kolk`o je dao koševa u porazu svog tima. A  likovi skaču li skaču i zabijaju koševe u porazima svojih timova. I kontam, jelde, kad neki lik zabije tol`ko i tol`ko koševa i to u porazu svog tima, uz to još naskoči par puta, ova država bi to morala proglasiti nacionalnim praznikom. Pa da svi to prigodno obilježimo. Uz neku zakusku. Naravno, prigodnu.

-Dijamant utakmicu opet proveo na klupi!

-Teletović skočio dvanaes` puta!

Sunce ti žarko, al` čovo skače! A nama to vijest dana. Medicina! Kol`ko je puta skočio. Ili naskočio! Ništa drugo nije važno. Samo broj skokova. Naskoka. 

Ne interesuje nas šta je sa Sirijom i izbjeglicama. Ili novim penzionim zakonom. Vijesti iz nauke? Koja nauka? Nemoj mi, matere ti, nauke! Jebeš nauku!  Kakva fajda od nje. Skokovi su važni. I jel` onaj dijamant konačno zabio? Jel` ga metlo da igra? 

I tako ne danima, nego mjesecima. S tim što se uz ime onog koji skače ili zabija golove obavezno stavlja riječ naš. Naš Ibišević vodi Herthu u ligu prvaka! Naš Adnan Ćatić...i tako dalje. No, i u komšilluku je tako, pardon, u susjedstvu. I tamo ćete čuti: naš Modrić dvije hefte, oprostite, dva tjedna, van terena. Ne daj Bože da uz vijest o broju skokova i koševa ne stoji da je naš. 

Nije on vaš, on je naš! Da se zna! 

Čujem i od raje, svi ujutro takodje traže da vide koliko je puta skočio i naskočio Teletović. Pardon, naš Teletović. Pa onda Nurkić. Čiji? Naš, braco!

Donosim važnu odluku. Više ne jurcam ranom zorom po netu. Zadužio sam familiju da istražuje i kad mi donesu kafu, da referišu. Lijepo ih sve postrojim ispred sebe i muštram.

-Da vidim, šta ste pronašli jutros! – derem se još bunovan i krmeljiv. Otpijam prvi gutljaj kafe. Hajdera, Dževahira-obraćam se supruzi - šta si našla?

-Teletović proveo osam minuta u igri, tri puta skočio i dao četiri koša  u porazu svog tima!

-Stoj, stani, ostav! Ne valja!Čiji Teletović, bona ne bila?

-Naš.

-Tako. Da se zna za ubuduće! Onda se obraćam sinu.

-Miraleme, šta je s Nurkićem?

-Naš Nurkić skočio devet puta uz sedam pogodaka i dvije asistencije!

-To, Miraleme! –balavim od sreće. A ti, Mujesira, jel` zaigro dijamant? Jel` šta zabijo? – pitam kćerku.

-Naš dijamant konačno, nakon dugog vremena zabijo dva gola, al` na treningu Rome!

-Šta kažeš, na treningu? Al` neme veze, dobro je. Nek` ga je krenulo!

A slijedeći dan nešto novo. Ne uklapa se. Ispada iz ustaljene sheme.

-Naš Teletović briljir`o uz dvanaest skokova i deset pogodaka u pobjedi svod tima nad...- počela je uobičajeno izvješće supruga mi Dževahira.

-Čekaj, stanider! –prekidam je. Ne more u pobjedi. More samo u porazu...Nešto tu nije regularno!

I tako unedogled. Najvažnija vijest nije više europski put BiH koji nema alternative, nego broj skokova i naskoka Teletovića, Nurkića. I vijesti o našem Đedoviću, ali koji je debelo upitno naš, jerbo ima njemačku pasaportu. Bumo vidli. Vijest više nije odluka nadležnih struktura da smanji težinu đačkih ruksaka i malo im uspravi jadna i krhka leđa. Jebeš ruksake i dječja leđa! Nemojte mi uporedjivat` dječja ledja sa naskakanjem košarkaša! Đe to morete uspoređivat`?! Alo, jeste li čuli?! Jebeš i ono sa bijelom panjom  i našim parlamentarcima? Moraju ljudi jest`. A što se tiče boje panje, pa, nećemo im valjda mi odredjivat` koju da jedu. Odabrali, eto, ljudi bijelu panju! Nije vijest ni pojeftinjenje plina. Radost nacije izaziva samo  vijest da naš dijamant zabija golove. Nek samo zabija, pa makar i na treningu, stonom nogometu. Ili pucometu! Naš dijamant! I da su ona dvojica skakala. I naskakala se. U porazu svojih timova.

Jutros neko čudno vrijeme, vani kiša, pada pa prestane, a onda udari gadan vjetar. Čekam kafu, ranije sam nešto progled`o. Jučer se igrala masa raznoraznih  tekmi. Biće lijepo čut` izviješće o broju skokova naših zvijezda i minutaži našeg dijamanta. No, nema izvještača, al` nema ni kafe.

-Šta je, Dževahira, derem se kol`ko me grlo nosi, đe je ta kafa? Đe su djeca? Da čujem kol`ko su puta ona dvojica naših skočili. Inače mi, kao i svim našim gradjanima, nema berićeta cijeli dan!

-Nema djece, otišla ranije u školu. A nema ni kafe.

-Kako nema?!

-Nestalo!

-Dobro, dok to ne riješiš, recider mi, kol`ko je ko puta skočio, neću imat` mira cijeli dan!

-A kako bi bilo da ti sada skočiš u granap i doneseš kafu i panju, a? 

The pogled of the moja Dževahira bio je više nego jasan. Prejasan. Nije to bila molba. U času sam se obuk`o i uz asistenciju olujnog vjetra u ledja u tri skoka  bukvalno sletio u granap, u svom porazu.