MARINKO MADŽGALJ BI DANAS SLAVIO 40. ROĐENDAN: Kolege neutješne!

Gromoglasne ovacije za predstavu "Pijani" i maestralnog glumca Marinka Madžgalja. Nažalost, njega na sceni više nema, a neponovljivi i neodoljivi vječiti dječak danas bi napunio 40 godina. Smrt ga je prerano uzela, ali on nastavlja da živi kroz sjećanje publike čija je srca zauvijek osvojio.

Mogao je Marinko još mnogo maestralnih rola da odigra, međutim, bitku je dobila opaka i teška bolest, za koju je prekasno saznao. Dejan Dedić, njegov kolega iz Ateljea, trebalo je da mu bude direktan partner u predstavi "Makbet", ali do saradnje nije došlo. Mladi glumac za Kurir se prisjeća njihovih druženja i posljednjeg susreta.

- Ne volim da kažem da ga pamtim, jer ne prođe dan da ne čujem neku pjesmu koja me na njega asocira ili me vrati na neko od naših večeri. Šta izgovoriti a da ne ukaljate njegovu veličinu, ne ojadite je patetikom, a da opet bude dovoljno. Imali smo gostovanje "Avgusta u okrugu Osidž" u Beču i, naravno, stali smo u Pandorf da se nakupuje šta se može od kvaliteta za manje novca. Naravno, toj turi ni Maki ni ja nismo ostali dužni. Cunjali smo i lutali, uzimali neke sitnice i meni zapadne za oko kaput "hilfiger", koji je bio na nekom prevelikom sniženju, i pošto ja nisam baš najjači sa bojama pitam Makija: "Maša, 'e li ovo crno ili teget?" On pogleda onako stručno i veli: "Ada, Dedo, crn." Riješeno - kupljeno, baš sam crni kaput tražio. Srećni obojica stižemo u Beč, idemo u provod, koji je bio nezaboravan - prisjeća se Dedić.

Dejan kaže da Marinka nisi mogao da ne zavoliš.

- U toj noći smo se nas dvojica baš zgotivili. Svi smo. Mada je njega bilo teško ne zgotiviti odmah. No, prođe veče, sutradan svi otišli u muzeje, samo Maša i ja mamurni ostali u hotelu. Kucam mu na vrata, rekoh: "Maša, imaš li paste za zube, zaboravio sam je?", kaže da ima. "Gdje su ostali?", rekoh: "Po muzejima", pogledamo se, puknemo od smijeha, kaže: "A nas ćemo dvojica na kafu", rekoh: "Ada no što", nasmijemo se, sredimo i pravac da hvatamo sunce po svim bečkim štrasama. Cunjamo tako, kupujemo igračke, što nama, što za naše, idemo i sve vrijeme pjevamo. Kako on počne, ja se nadovežem i obrnuto. I u jednom trenutku izađemo na sunce i ja skapiram da mi je kaput od sinoć teget da ne može jače. I kažem mu: "Maša, jesam li ja tol'ko p'jan ili je ovo teget", on pogleda, pauza, pogleda me i kaže: "Bogu mi, Dešo, biće da jes'", i umremo od smijeha na našu sposobnost procjenjivanja nijansi. I tako nastavimo da se smijemo, idemo ulicom u potrazi za mjestom za kafu, sviruckamo i pjevušimo melodiju "In the jungle the mighty jungle a lion sleeps tonight", pa ja njemu terciram, pa on meni i tako zaneseni nekom našom atmosferom, sreće nas Mlađa Andrejević i vidjevši nas srećne iz prve ispali: "Gdje ste, momci, iz rubrike tek profurali", otkinemo se od smijeha sva trojica, bacimo još pokoju i odemo na kafu. Eto, a to je samo jedna od niza predivnih stvari koje smo tako u mimohodu pravili, zbližavajući se potpuno spontano - objašnjava mladi glumac.

(Kurir)