TAKO JOJ I TREBA, BOLJE NIJE ZASLUŽILA, VRIJEME JOJ JE DA OSJETI BATINE: Ljudi, ko vam drma kavez? Hrabri ste samo preko tastature? Sram vas bilo!

Ko joj j**e mater, dobila je šta je zaslužila. 

Za bolje i nije. 

Poznavajući je, ovo je malo batina koliko je trebalo da popije.

Sve po zasluzi.

Tri puta se udavala, vrijeme joj je da dobije malo po nosu.

Ovo su samo neki od najogavnijih komentara koje danas niste mogli da čitate.

Komentare su uglavnom pisale muškarčine. Heroji koji misle da je kul udariti ženu. Još bolje ako je poznata. Još bolje ako je lijepa.

Jer, priznajmo jedni drugima, šta hoće ta Nataša Bekvalac više? Koji joj je ovo brak, treći? Koji muškarac po redu, šesti-sedmi? Šta, bila je s  Ćazimom Osmanijem?

Pa onda krene nabrajanje. Jer, pobogu, šta ima Srpkinja da mijenja partnere, voli nekoliko osoba, zaljubljuje se i odljubljuje, bude na "sedmom nebu" i razočarava se? Griješi u procjeni muškarca?

Njeno je, bre, da rađa, da kuha i da čuva djecu.

Ovi odvratni balkanski stereotipi, koliko god djelovali kao pretjerivanje, i te kako funkcionišu u našem društvu. Zapatili su se u mnogim muškim, a i u ponekoj ženskoj glavi.

Ovdje se smatra da lijepa, pametna, emancipovana žena nema prava na sve ono što je dozvoljeno mačo Srbinu.

Kad mačo prevari ženu, on je car. Još je veći car kad ga ne uhvati. A i kad ga uhvati, ona je kriva. Nije mu bila dovoljno dobra, pa je tražio na drugoj strani.

A žena?

Ona kukavna ima da ćuti, da ne dobije šamarčinu po ustima ili još gore, pesnicu u glavu. "Šamar dnevno, pesnica nedjeljno". Ovu sam srpsku krilaticu čuo nedavno, kiselo sam se smijao, a u sebi mislio: e, frajeru, možeš ti s Balkana u Amerike, Engleske i Francuske, ali Balkan neće nikad iz tebe.

Da se razumijemo, da ne krenu plitki umovi da mi spočitavaju sukob interesa: ne poznajem gospođu Bekvalac. Vidio sam je jednom u životu, na nekoj vaterpolo utakmici, iz vremena kad je bila u ljubavi s Dačom Ikodinovićem, tad još uvijek reprezentativcem Srbije.

Nikad nisam čuo sekund neke njene "pjesme", prosto me ne zanima.

Pitanje dana ili vijeka, imajući u vidu koliko dugo ove ogavnosti pažljivo gajimo, glasi: kad se to desio momenat da "prosječno srpsko muško" u prebijenoj ženi ne vidi žrtvu, već nekog ko je to zaslužio?

Kad tačno zabaguje "prosječni muški mozak", pa mu dizanje ruke na ženu bude kul?

Da li taj i takav "prosječan Srbenda" i sam mlati svoju ženu, djevojku, sestru, kćerku?

Biće da je tako, jer svako malo čujete negdje kako je neko oplavio ženu od batina.

Uostalom, sigurne ženske kuće nisu izmišljotina 21. vijeka i patent s trulog Zapada, već okorjela srpska zbilja. Niču kao pečurke poslije kiše, jer Srbenda mlati u tri smjene.

I zato, sljedeći put kad s druge strane zida čujete ženu koja zapomaže u pomoć, ne pojačavajte TV. Kad vidite nasilje oko sebe, ne okrećite glavu.

Prijavite stoku ili mu zalijepite šamarčinu. Istu onu za koju on misli da je u redu zalijepiti je ženi.

Pa bila muškarčina uživo ili preko tastature. Još od vremena kad smo se uspravili i prestali da budemo majmuni, to je naša civilizacijska obaveza.

A može i ovako, da se poslužim još jednom komentarom:

"Ljudi, je l neko izvaljuje da se bliži Treći svjetski rat, a mi raspravljamo o Nataši Bekvalac?"

Bližio se rat ili ne (naravno da nema ništa od toga), danas branimo pravo žene da ne bude zlostavljana. I danas, i juče, i sutra.

Jer - danas Nata, sutra neka od nama dragih žena, žena koje poznajemo i volimo.

(Espreso.rs)