Vjetar ga je odnio brzinom 70 km na sat, nismo mogli da ga stignemo: Potresna ispovijest Gruovog druga koji ga je izvukao iz vode!

- Na početku je sve bilo divno, krenuli smo od Lida gdje smo uhvatili malo vjetra. Išlo je sve lijepo i vozili smo dva do tri sata. Zatim je pao vjetar i svemu je bilo kraj. Htjeli smo da uđemo u čamac jer se sve završavalo, svoj kajt sam spustio, a potom ušao u čamac. Došli smo do Grua, a on nam je rekao: “Uzmite mi dasku”, jer je ostala dalje od njega, nekih 10 do 15 metara. Krenuli smo čamcem do daske i uzeli smo je. U tom trenutku naišla je oluja i drugi pravac vjetra, potpuno drugi. Najjači vjetar koji sam vidio u toku vožnje za sve ove godine i upravo taj nalet ga je odnio brzinom od 40-70 kilometara na sat - priča Aleksa i navodi da je Grua toliko vjetar brzo nosio da nisu mogli da ga stignu, kao i ni kajt.

- Čim smo vidjeli, poslije pet sekundi krenuli smo prema njemu, vjetar ga je nosio tom brzinom da narednih 20 sekundi nismo mogli da dođemo do njega. 20 sekundi ga je vjetar udarao o vodu, dva do tri puta. Između 300 i 500 metara je letio u dalj. Toliko je brzo išao da čamcem nismo mogli da stignemo ni njega ni kajt. Vidjeli smo da se kajt otkačio i da više nije vezan. Gledali smo gdje je i pronašli smo ga. To je sve trajalo 30-ak sekundi jer smo imali brz čamac. Čim smo stigli, ubacili smo ga u čamac, bilo je malo teže jer je krupniji čovjek. Skoro dva minuta nam je trebalo da ga ubacimo u čamac. Počeli smo reanimaciju, a za to vrijeme je čamac išao najbrže što je mogao do obale.

U svim tim trenucima nismo prestajali da mu radimo masažu srca, a potom smo na obali sačekali Hitnu pomoć koja je došla ubrzo. Čim su došli konstatovali su smrt. Ljekari koji su došli na lice mjesta, rekli su da je smrt vjerovatno nastala tokom tih nekoliko udaraca u vodu jer su po zjenicama vidjeli da nema moždane funkcije duže vrijeme - od samog početka udaranja pa do dolaska Hitne pomoći - navodi Aleksa, i ističe da ni ostali Gruovi prijatelji nisu ni slutili da će doći do nesreće.

- Sve je izgledalo prelijepo, bili smo kao mala djeca. Presrećni. Bacali smo koske jedan drugome, skakali, pokazivali ko može više da skoči. Prelijep dan, ali vjetar nije bio lijep i konstantno je već duvao u naletima, ali je nama bio dovoljan za lijepu vožnju. Željeli smo što prije da krenemo, nismo silazili sa daske sigurno dva sata. Gru je to radio 20 godina, kao malo dijete je bio kada počeo sa vožnjom - s tugom u glasu završava Aleksa.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

(Blic)