Nikola Karabatić: “Znao sam da ću igrati u Barceloni i biti najbolji rukometaš na svijetu!”

Zbog toga što potječe iz mješovitog braka i što se vrlo rano u djetinjstvu preselio u Francusku, urednicu Sanelu Prašović Gadžo je zanimalo za koga je, osim za Francusku, Karabatić navijao na ovom prvenstvu:

“Meni je uvijek bilo posebno. Ja se osjećam kao Francuz, ali mama je Srpkinja, tata Hrvat, ja sam se rodio u Nišu. Ja se osjećam kao Francuz, ali isto i ne samo kao Hrvat ili Srbin, ja se osjećam kao iz bivše Jugoslavije. Imam prijatelje i u Bosni i u Sloveniji i u Makedoniji i svugdje. Za mene kad igra Srbija, kad igra Bosna, kad igra Hrvatska uvijek mi je posebno i navijam, naravno, za njih. Igrao sam u Njemačkoj, sad igram u Španiji i osjećam se kao čovjek iz Evrope ili iz svijeta. Za mene nije bitno iz koje države dolaziš, za mene je bitno kakav čovjek si ti.”

Na upit urednice kada je posljednji put bio u Bosni i Hercegovini, Karabatić je odgovorio:

“Mislim 2010. Bio sam sa mojim velikim prijateljem Emirom Spahićem. Bio sam kod njega za Novu godinu i sa Džekom i sa svima, proveli smo malo vremena i lijepo nam je bilo.“

Nakon ovog odgovora, slijedilo je pitanje da li navija za nogometnu reprezentaciju BiH:

„Da. Naravno. Imam par prijatelja koji tamo igraju. I Spaha mi je veliki prijatelj, i Edin i znam isto kroz njih nekoliko igrača iz bh. reprezentacije, tako da na zadnjem svjetskom prvenstvu naravno da sam navijao za njih. I bio sam razočaran. Zaslužili su proći. Kad su izgubili protiv Argentine nije bilo zasluženo, bolje su igrali i bilo mi je žao jer su dobro igrali.”

Iako je ogroman broj pobjeda iza njega, urednicu je zanimalo da li postoji jedna koja je za Nikolu najvažnija:

“To je vrlo teško pitanje, jer imao sam nekoliko pobjeda koje su bile vrlo važne. Možda bih mogao izdvojiti moje prvo olimpijsko zlato u Pekingu, jer olimpijada za rukometaša je najljepše takmičenje i najbitnije i zbog toga bih rekao u finalu Pekinga protiv Islanda 2008. godine.”

Izrazito uspješnog, ali i skromnog Karabatića, urednica Sanela Prašović Gadžo je pitala da li je kao dječak maštao da će jednog dana igrati u Barceloni i da će biti najbolji rukometaš svijeta:

“Naravno da kao klinac sanjaš o tome i znam da vrlo rano sam počeo misliti na mogućnost da jednog dana igram sa reprezentacijom, da jednog dana igram u Barceloni i u Kielu i to mi je bio san, ne samo san, to sam imao u glavi i već otkad sam imao 7-8 godina to mi je bio veliki cilj i nisam htio misliti ni na šta drugo. Svaki dan sam trenirao već kao klinac, tata mi je bio trener, trenirao sam sa klincima koji su bili moje godište, ali i sa starijim tri godine. Išao sam navečer sa ocem na trening seniora, gledao sam kako treniraju i vraćao sam se kući, stavljao sam kasete utakmica Bracelone, THW Kiel da vidim, to mi je bio cilj od malena. I nikad nisam sumnjao da ću uspjeti i zbog toga meni to nije bilo iznenađenje jer sam nekako znao. Ali nije to da sam prepotentan, to sam znao, to mi je bio cilj u glavi i svaki dan kad idem na trening iako sam sve osvojio do sada, to ne prestaje da bude moj cilj, osvojiti utakmice, titule i igrati za reprezentaciju i za najbolje klubove na svijetu.“