Top 10: Automobili koji pate zbog svojih vlasnika – 1. dio!

Ja jesam, i pretežno su se dokazale ispravnima, pa mi se stoga ideja vezana uz ovaj tekst baš nekako dopala.

Uglavnom, ovo je prvih pet kandidata unutar liste top 10:

Lamborghini Aventador

Da…znam…u Hrvatskoj se tu i tamo pojavljuje tek pokoji primjerak i to skoro isključivo tijekom ljetne sezone kupanja, sunčanja i galebarenja po obali. No ovaj automobil vrijedi gledati izvan okvira lijepe nam naše, te tako dobiti kompletnu sliku.

Lamborghini Aventador je jedan doista fascinantan automobil i u to uopće nema sumnje. Dotični fascinira agresivnim dizajnom koji podsjeća na sve one divne i krasne atribute kojima se inače kite borbeni avioni, a u smislu performansi malo koji automobil danas ovom talijansko-njemačkom čudovištu može konkurirati.

No kada se pogleda kultura vlasnika koji se diče svojim imenima i prezimenima u prometnoj istog momenta dolazimo do problema. Problema koji podrazumijeva „ukrašavanje“ primjeraka ovog super-automobila, te ga nerijetko u sklopu iste rečenice kombinira s glupavim dezenima kotača, bolesno kičastim varijacijama na temu boje i detalja koje vlasnici daju lakirati i(li) lijepiti po karoseriji.

Tako „uređeni“ Aventadori u pravilu privlače pažnju, no istovremeno govore o poremećajima osobnosti, nekim fizičkim manjkavostima (najčešće u domeni muškosti) ili pak svjedoče osobi čiji je ukus amputiran već pri samom rođenju.

Uglavnom, ako u današnje vrijeme postoji super-automobil kojem se često možemo od srca nasmijati, onda je to Lamborghini Aventador.

Toyota Supra Mk.IV

Kada se devedesetih Toyota odlučila proizvesti četvrtu generaciju modela Supra, ni u peti im nije bilo da će dva desetljeća kasnije ekipa diljem planete štovati ovaj automobil i sanjati o svom primjerku tog tehnološkog čuda s aktivnim spojlerima, briljantnim I-6 motorom i pogonom na stražnje kotače.

No da su kojim slučajem tvorci ovog modela mogli sanjati o kultnom statusu koji četvrta generacija Super danas ima, vjerujem da bi se premišljali oko izbacivanja ovog modela na tržište.

Naravno, kako je slučaj sa svim automobilima na ovoj listi, za to su krivi vlasnici.

Iako na svijetu još postoji nekolicina primjeraka Supre koji izgledaju poput novih automobila, većina ih je nažalost prošla kalvariju tuninga inspiriranu „Fast and the Furious“ ideologijom „složenog“ automobila. Samim time je danas praktički nemoguće naći Supru koja nije dotaknuta „ružnim štapićem“, odnosno koju njen vlasnik nije barem dijelom unakazio, praveći se pri tome da zna voziti.

Uglavnom, danas Supre diljem svijeta moraju nositi hrpetinu plastike, zračne ovjese, predimenzionirane kotače i boriti se s hrpetinom zvučnika, pojačala i raznoraznih rasvjetnih tijela.

No ono najgore od svega svodi se na činjenicu da današnje Supre četvrte generacije zbog svojih vlasnika hrpetina ekipe gleda s podsmijehom koji je apsolutno nezaslužen i neopravdan.

…i upravo to ovaj automobil stavlja na ovu listu.

Honda Civic

Za početak ovog „škakljivog“ mjesta na listi moram reći da bih bio apsolutno u krivu kada bih rekao da je Honda Civic loš automobil. Točka.

Istini za volju, neke generacije tog Hondinog gradskog automobila ispale su toliko ružne da je to teško za povjerovati, no pustimo posljednjih desetak godina i vratimo se vremeplovom na petu, šestu i sedmu generaciju ovog slavnog modela. Naime, upravo su te generacije za Civic izgradile imidž automobila na čiji se spomen ogroman broj ljudi počinje valjati od smijeha. Čak i oni koji su donedavno ponosno vozili svoje Kadette prakticiraju tu formu mršavljenja smijehom, što je pak samo po sebi tragično.

Razlog? Da…pogodili ste – i opet vlasnici.

Naime, vlasnici Honde Civic spomenutih generacija u pravilu nisu baš pretjerano „svoji“. To kažem prvenstveno zato što ih poznajem oveći broj, pa samim time znam što pričam. No sve to ne bi bilo toliko loše kada bi ti isti vlasnici Hondi uspjeli shvatiti da V-Tec nije najgenijalniji izum u svijetu automobila, te da vožnja na 8-9,000 okretaja u minuti nije ono najbolje što jedan automobil u smislu performansi može ponuditi.

Isto tako prosječni vlasnik Honde usprkos činjenici da zna sve moguće abrivacije vezane uz oznake motora, šasija i mjenjačkih sklopova nikako ne može shvatiti da je upornim nametanjima koja podrazumijevaju skraćenice, tehnologiju, kvalitetu, brzinu, performanse i trajnost vezano uz Hondu zapravo dosadan. Dapače, ne samo da je dosadan, već ispada poput jumfera koji sjedi za kompjuterom i pregledava cure na FaceBooku, umjesto da se s njima uživo druži.

Isto tako vlasnici Hondi nikako ne mogu shvatiti da stražnji ispušni lonac ne čini zvuk Civica ugodnim, a tome bih dodao i svu silu JDM-naljepnica na nekim od primjeraka čiji vlasnici ne znaju ni što dotična skraćenica znači.

Uglavnom, ukoliko se i vi smijete na spomen Honde Civic, pretpostavljam da taj smijeh nije toliko zbog automobila koliko zbog imidža za koji su krivi ljudi s kapama naopačke.

Opel Kadett GSi 16V

O da…stigli smo do jednog od onih automobila koji bi i dan-danas željeli imati u svojim garažama da nema imidža koji ga je definirao.

Što se mene osobno tiče, kada bih sklapao savršenu jurilicu za neki „track day“, Kadettov (tj. Cosworthov) 16-ventilac bio bi pod haubom samo tako, jer trajniji i luđi motor od devedesetih do danas nije viđen na tržištu. Isto tako za taj motor postoji sto i jedna opcija ojačavanja, dok trajnost postaje upitna tek kad se počne pretjerivati s konjima i Newtonima, što pak i opet govori samo za sebe.

No u našim krajevima je Kadett GSi oduvijek bio „jeftiniji Golf GTI“, te je kao omiljeno prijevozno sredstvo mlađe generacije (tj. sinova) građevinskih poduzetnika uz Enduro-motocikle bio jedna od zvijezda na cesti i vjerovali ili ne, za tu pretpostavku postoji moje vlastito svjedočanstvo kao dokaz toj tezi.

Svojevremeno je Kadett E  dobio i nadimak „jaje“, što je uz one „kec“ i „kockica“ jedan od najglupljih domaćih nadimaka vezanih uz auto-industriju i njene modele, pa je dotični nadimak još više utjecao na loš imidž ovog Opelovog modela, no Kadettu pomoći ionako nije bilo, pa je zapravo svejedno kako su ga nazivali u slengu.

Naravno da je cijela ta priča pomalo tragična, jer spomenuti Cosworthov motor bio je apsolutan dragulj, dok je digitalni brzinomjer bio pun pogodak koji je čak i Volkswagen pokušao kopirati u Golfu. No vlasnici su napravili ruglo od ovog automobila, te je većina primjeraka na našem području patila od kroničnog zapuštanja i nebrige, dok se s druge strane nekolicina vlasnika cijepljenih virusom tuninga na najgore moguće načine odlučivala na „oplemenjenje“ pojedinih dijelova svojih „jaja“.

Uglavnom, kada se sve zbroji i oduzme, sredinom devedesetih sam svjedočio sto i jednom Kadettu GSi 16V koji iz ispušnog lonca izbacivao rezonantne zvukove nalik Tomosovom ApeeNcu, dok se u smislu stylinga tek tu i tamo našao pokoji primjerak koji nije imao loše pripasane branike i pragove.

Uostalom, Kadett GSi 16V je jedini automobil na kojem sam ikada vidio stražnji spojler nalik onom s Escorta Cosworth, te izrađen od drveta i polakiran u „boju auta“. Pametnome dosta.

Volkswagen Golf Mk.2

Golf Mk.1 GTI bio je revolucija, a Golf Mk.2 GTI bio je evolucija te revolucije i to ga čini jednim od najvažnijih automobila u sklopu novije automobilske povijesti. No mnogi vlasnici ovog automobila to nisu shvatili kroz poznavanje tematike, već zato što im je susjed rekao da je to tako.

Uglavnom, zbog toga „dvojka“, „duja“, ili kako već Golf Mk.2 nazivali pati od teškog poremećaja vlastitog imidža.

Za razliku od Kadetta GSi, Golf je u svojoj najjačoj izvedenici bio puno finiji i rafiniraniji automobil koji dizajnom i detaljima nije pokušavao ispasti poput kvartovskog huligana, već poput štrebera iz društva koji tu i tamo poludi kad popije. OK, tu treba spomenuti Rallye verziju „dvojke“, koja svojim izgledom izgleda poput štrebera ovisnog o steroidima, no kako je primjeraka te verzije Golfa bilo jako malo, kroz tu je verziju nemoguće definirati ovaj automobil.

U današnje vrijeme Golf Mk.2 GTI zapravo pati od sličnih problema koji su aktualni za Toyotu Supru, samo što za razliku od Supre, „dvojki“ ima u ogromnim količinama. Isto tako za Supru treba izdvojiti neku zamjetnu količinu novaca, dok za Golf Mk.2 GTI čovjek može zaraditi za samo jedan dan, tj. u kladionici – kladeći se na tri para s povoljnim koeficijentima.

U kvalitetu izrade, dugovječnost i trajnost pojedinih komponenata ovih automobila nitko normalan ne bi trebao sumnjati. No s druge strane postoji još nekolicina takvih automobila koji definiraju pojmove kvalitete i trajnosti, ali od strane vlasnika Golfa dotični često bivaju degradirani i omalovaženi, jer „Golf je zakon“.

Ne ljudi – Golf nije zakon. Nije ustav. Nije čak ni pravilnik o kućnom redu.

Golf je automobil koji u pravim rukama traje godinama i kao takav vrijedi. Sve ostalo su priče za malu djecu i maloumnike koji su u stanju objaviti rat vlasnicima Opela i Hondi, ne bi li dokazali da su u pravu.

…i zbog takvih (a ima ih i više nego bi trebalo) se Golf Mk.2 GTI našao na ovoj listi.

Izvor: Aautomobili.hr